Što duže radim i što se više mijenjaju trendovi u odnosu na mentalno zdravlje, to više uviđam nelogičnosti, barem iz moje perspektive. Dat ću vam primjer za to.
Prije je bilo “sramota” ići psihologu ili psihijatru i rijetko se o tome diskutiralo s prijateljima i članovima obitelji. Naravno, bilo je u redu i poželjno kukati kako ti je teško, ali reći da zbog problema s kojima se suočavaš ideš stručnjaku, to je već bilo sumnjičavo. Iznimka je bila kad se dogodi nešto nekakav traumatičan događaj. Međutim, vaša osobna patnja (za koju vaša okolina naizgled ne vidi uzrok) kao da nije bila dovoljan razlog za odlazak stručnjaku.
Onda je došla pandemija i krenuo je boom u traženju psihološke/psihoterapijske pomoći. Odjednom je mentalno zdravlje postalo nešto što se ističe, a odgovorna je ona osoba koja traži pomoć za svoje mentalno zdravlje. Neprijatelj broj 1, uz virus korone, postala je anksioznost.
Tu dolazimo do jednog zanimljivog pitanja kojeg uvijek pitam gotovo sve svoje klijente – u čemu vas sprječava vaša anksioznost? Što biste vi napravili da ne postoji anksioznost? Ovo je dobro pitanje i za vas koji ovo čitate. Čime biste se izložili, kako biste živjeli svoj život? Što biste radili što bi obogatilo vaš život ili ga učinilo smislenijim? Moje osobno iskustvo je da ljudi rijetko znaju točan odgovor, osim naravno skupine ljudi koji su paralizirani anksioznošću pa nisu u stanju izlaziti iz kuće ili susretati druge ljude, npr.
Iako ih ne paralizira, ljudi žele da nestane anksioznost, da nestane strah, da nestanu brige, da nestane tuga, da nestane uzrujanost, da nestane svaka krivnja i osjećaj srama. To je tako sklisko područje i čini mi se da je vrijeme da razbijemo tu predrasudu da ovi oblici patnje moraju nestati da bismo bili dobro.
Kad želimo izbjeći neugodna stanja, ljudi krenu pribjegavati različitim tehnikama bježanja – neke su poželjne, neke iznimno destruktivne, ali puno toga liči na ovisnost, bilo da zatrpavamo neugodna stanja hranom, pićem, lošim navikama poput neodlaska na spavanje ili gledanja beskonačnog niza serija i filmova, bježanjem u skrolanje na mobitelu, opsesivnim vježbanjem i sl.
Kvalitetna stručna pomoć neće napraviti samo da se smanji nekakav neugodan osjećaj, nego će vam pomoći istražiti odakle uopće taj osjećaj, koliko je star taj osjećaj i pomoći će vam da prema tom osjećaju razvijemo drugačiji pristup, s manje kritike i izbjegavanja, a više suosjećanja i razumijevanja. U trećem valu kognitivno bihevioralne psihoterapije to se radi uz pomoć rada na prihvaćanju, suočavanju i suosjećanju. Mindfulness nam je tu od velike pomoći.
I tu dolazimo da ključnog odgovora na pitanje trebamo li se riješiti neugodnih stanja i osjećaja da bismo bili dobro. Moje čvrsto vjerovanje je da ne moramo, da skupa s teškim osjećajima možemo naučiti biti dobro, razvijajući drugačiji odnos prema samima sebi, bez potrebe da se riješimo dijelova nas koji pate. To naravno ne znači da intenzitet patnje nikad neće biti manji i da to nije opravdan cilj psihoterapije i savjetovanja. To samo znači da ćemo naučiti njegovati svoje rane, umjesto da ih želimo izrezati iz nas samih.
Za one koji smatraju da im je potrebna ovakva vrsta učenja, psihoeduakcije i savjetovanja, u tijeku se upisi u grupu “Jačanje ženskog mentalnog zdravlja”. Prijave se primaju do popunjenja grupe, a s radom počinjemo 6.2.
