Koliko vas se s ovim susrelo? Vjerujem da je svatko u nekoj životnoj fazi osjetio se usamljenim.
Usamljenim u načinu razmišljanja.
Usamljenost u majčinstvu i nedostatku potpore i društva odraslih ljudi, pogotovo u prvoj godini majčinstva.
Usamljenost na poslu.
Usamljenost tijekom pandemije.
Usamljenost u novoj digitalnoj eri gdje možete radili od bilo gdje i bilo kada, samo nekad nemate s kim popiti kavu ili otići na pauzu.
Usamljenost prilikom odlaska u inozemstvo.
Usamljenost nakon raspada braka ili partnerske veze.
Usamljenost u rodnom gradu u kojem poznajete naizgled sve, a više nema nikoga tko vam je blizak.
Mogli bismo ovako u nedogled.
Postoji jedan problem s usamljenošću, a to je da vuče za sobom još više usamljenosti i što duže traje, to je teže izaći iz tog stanja. Nije bezazleno stanje i vodi u različite zdravstvene rizike, kako fizičkog, tako i mentalnog zdravlja. Postoji fantastična knjiga Manfreda Spitzer (poznat po svojoj knjizi Digitalna demencija). Doduše, nakon te knjige osjećat ćete se zaista obogaćeno znanjem, ali možda i depresivnije suočeni s teretom usamljenosti.
Usamljenost, prati određeno emocionalno stanje, koje utječe na način koji razmišljamo o samima sebi, o drugima koji nas okružuju, ali i svijetu. Tako nas može odvesti u u uvjerenja poput “Nikad više neću imati prijatelja” ili “Jednostavno nisam ljudima zanimljiva”, “Ovo se ne da izdržati”, “Ovdje gdje sada živim ljudi su grozni, s njima se ne može sprijateljiti”. Počnemo si postavljati pitanja “Zašto sam uopće otišla (iz države/grada/s prošlog posla)”, “Što ako je ovo sad zauvijek”, “Što ako se nikad ne budem bolje osjećala”. Sve to utječe na naše emocije, ali i način na koji se ponašamo.
Krenemo se zatvarati u same sebe, još manje pružamo novim ljudima priliku, sve manje izlazimo na mjesta gdje bi mogli nekoga sresti ili upoznati… Usputne pozive negdje odbijemo ili odgodimo i onda nikad ne odemo.
Baš zbog toga Manfred Spitzer upozorava da ovo nije za odbaciti.
Na ovu temu potakla me rasprava s mojim kolegama. Neki su se požalili na usamljenost u svom poslu, odvojenost od drugih, neshvaćenost… Na moment nisam uopće razumjela o čemu pričaju. I onda sam se sjetila kako sam lako i brzo zaboravila da sam bila baš takva. Da sam toliko osjećala odvojenost od drugih, od novih znanja, edukacija, od posla, od kolega koji bi me poticali na više i bolje, da sam na trenutke mislila da psihologija nije za mene.
Nakon okretanja lista u svojoj glavi, a potom i u karijeri, odlučila sam potražiti neku grupu stručnjaka kojoj bih pripadala. Na prvom sastanku sam se skoro okrenula i otišla. Dogodila se jedna sasvim mala sitnica koja je mene trigerira. Nitko se nije htio javiti za neku vježbu. Toliko sam se uzrujala jer me to podsjetilo na neke situacije su kojima sam bila da sam otvoreno pitala voditelja i kolege je li ovo grupa u kojoj se ljudi boje iznijeti svoja mišljenja, boje li se vježbati, pogriješiti, pokazivati kako rade. Jer ako je tako, ne želim pripadati takvoj grupi. Nazad sam dobila vrlo jednostavan odgovor “Grupa će biti takva kakvom je i ti kreiraš.” To se pokazalo točnim. Ostala sam i nisam nikad zažalila. Toliko da se dvije godine poslije tog događaja nisam mogla sjetiti da sam nekad bila usamljena i bez kolega s kojima bih dijelila posao, mišljenja, dileme, privatne i poslovne probleme. Otad sam učila, raspravljala, slušala, divila se, davala prijedloge i sugestije, dijelila svoje probleme i nedoumice, dijelila neke najintimnije dijelove svog života i osjećala se podržanom. Grupa je zaista i bila djelomično takva jer sam i ja pridonijela njezinom kreiranju, baš kao i pjesmi Dobriše Cesarića.
Ono što vam želim reći je da na ovom svijetu ima bezbroj različitih grupa ljudi i one se neprekidno mijenjaju. Ako se u ovom trenutku osjećati izdvojene i kao crna ovca, bez pripadnosti nekome i nečemu, to je sada. To je faza koja možda već dugo traje, ali nije zauvijek i ne mora biti zauvijek.
Baš kao što su meni rekli da je odgovornost kreiranja i na meni, i ja vama želim reći da imate tu moć da istupite, tražite svoje grupe i da imate moć da ih kreirate, da određujete kakve će te grupe biti. Usamljenički mindset će reći bezbroj razloga protiv, depresivni način mišljenja pronaći će tisuće situacije u kojima ste se razočarali u druge, ali vi ste ti koji određujete smjer svog života i hoćete li ili ne potražiti i iskusiti promjene.
Na tom putu promjena, želim vam puno sreće i uspjeha, prijateljstava i bliskosti, smijeha i plakanja s drugima koje ste odlučili pustiti u svoj život. 🙂
