Zbog čega smo zaboravili odmarati?

Na prvi pogled, čini se kao blesavo pitanje. No, ispred sebe gledam svakodnevno žene koje su na koljenima od umora. Ne znaju više ni gdje udaraju ni zbog čega. Neovisno o tome koliko imaju djece, koliko zahtjevan posao imale ili su domaćice, bez obzira na njihov stupanj obrazovanja, bez obzira na pomoć koju imaju ili plaćaju, sve su redom preumorne.

I naravno da postoji jedna razina umora na koju se ne može utjecati tako lako i jednostavno. poput umora kao posljedica rađanja i brige o novorođenčetu/dojenčetu, ali bez obzira koliko se ta faza činila beskonačno i nekad bolno iscrpljujućom, to ipak u nekom trenutku stane.

U nekom trenutku česta buđenja stanu, djeca počnu spavati koliko toliko predvidljivo, dojenje po noći stane, međutim umor ne jenjava. Kao da se rekreira na neke druge načine.

U cilju trčanja za postignućima na poslu koja se nisu dogodila na vrijeme jer ste bili na porodiljnom ili doma s djetetom koje je bilo bolesno.

Zbog čestog razvoženja po aktivnostima za djecu – da se druže, da se pravilno razvijaju, da budu fit i zdravi, sportaši ili da se jednostavno igraju s drugom djecom.

Onda se tu ubace beskonačne to do liste i neki popisi što i kako napraviti kako bi život bio – što – fantastičan?! A zapravo se čini pretežak jer nikako da dođemo na tu zelenu granu gdje će sve biti posloženo u redu, svi ostvareni i namireni, svi sretni i zadovoljni. Što više se žene trude dostići te ciljeve, oni sve više nekako izmiču iz ruku i kao da se čine sve dalji.

Kad postavim pitanja:

• Tko vam pomaže s djecom ili oko kućanskih poslova?
• Kad vi odmorite?
• Kažete li djeci nekad NE, samo u cilju da vi radite nešto što želite, npr. djeca nešto žele od vas, a vi kažete, ne može, sad idem odmarati poslije ručka i legnete u spavaću sobu bez ikoga?
• Spavate li dovoljno tijekom noći?
• Imate li neko vrijeme samo za zabavu s mužem ili nekom prijateljicom?

To najčešće bude hrpa ne, ne i ne. Kao da to nije više bitno i da je bitna samo neka vrsta postignuća (ne nužno na poslu, to može biti i super počišćena kuća, pregledane gomiletine zadaća djece različitih uzrasta, kupljeni pokloni za ljude koje i znate i ne znate…).

Činjenica je da je svaki rad unutar neke od uloga koje imate također RAD. Dakle, samom činjenicom da ste izašli iz ureda ili ordinacije u 16:30, ne prestaje rad. Roditeljska uloga također zahtjeva jako puno rada. Kad sve to na momente stane, često čujem od svojih klijentica da se dogodio potpuni krah. Npr. otišle su na GO, a provele ga s temperaturom 40. Ili da su završile iznenada u bolnici s komplikacijama neke naizgled banalne bolesti. Ili kažu da su doživjele potpuni burn out na poslu. Neki dođu sa simptomima depresije i potpune rezignacije i odustajanja od svega.

To su sve načini da tijelo čuva samo sebe i da vas zaustavi. Tijelo koji viče da ne želi dalje i ne želi na takav način. Iako je planetarno popularna knjiga Kada tijelo kaže ne i rad Gabora Matea, čini si se da sve što je ostao u općoj populaciji od njegovih poruka je duboki strah od traumatizacije vlastite djece koji gura u još dublji burn out u roditeljskoj ulozi.

Moj topli savjet vam je – zaustavite se prije nego vas nešto drugo zaustavi. Vjerovali ili ne, sve to oko vas radi čega izgarate, sutra bi bez problema moglo nastaviti bez vas, samo vi sami ne možete nastavite bez vas. Čuvajte sebe kao neku dragocjenost i iskusite život. Ne bježeći od života, ne trčeći za nečim kako bi se poštedili neke buduće muke, nego ga živite sada i ovdje baš tu gdje čitate ovaj tekst.

Za početak, ako mislite da znate i nemate kad odmarati, danas lezite na kauč i stavite jastuk ispod nogu. I samo vidite što će se dogoditi. Možda vam taj eksperiment pokaže put.