Nekidan mi je jedna klijentica rekla ultimativnu istinu. “Htjela, ne htjela, s roditeljstvom mi je isplivalo toliko teških osjećaja, nisam ni znala da ih sve imam.”
Napisala sam ultimativna istina jer je ovo nešto što se ljudima kad tad dogodi u životu, ne nužno u roditeljstvu. nekome okidač budu problemi na poslu i šef iz noćne more, nekome bude okidač partnerski odnos. Život nas stavi u situacije u kojima iz nas isplivaju svi oni osjećaji koje smo nekad pokušali sakriti, zatomiti, zaustaviti ili smo ih se sramili.
Neke žene se srame svoje ljutnje.
Neki muškarci se srame svoje bespomoćnosti, tuge i plakanja.
Bez obzira koliko stručnjaci za mentalno zdravlje trubili o tome da nema dobrih ili loših emocija, ponekad se svi suoče s posljedicama emocionalnih uragana. Puno vas koji ovo čitate ostali ste zabezeknuti ispadima nekih stručnjaka po društvenim mrežama ovih dana, to znam jer je ne jedna osoba ovo podijelila sa mnom. Suočili smo se s činjenicom da su i stručnjaci ljudi, da imaju emocije, da ih neugodne emocije preplave kao i sve druge ljude i da kažu (ili napišu ili viču) nešto što povrijedi nekog usput.
Ako ćemo biti iskreni, svi smo to nekad u životu napravili. Bili smo ljuti, pa smo u ljutnji nekoga povrijedili vikanjem ili nečim još gorim.
Ono što želim reći je – niste krivi jer se osjećate loše.
Niste krivi jer osjećate ljutnju.
Niste krivi jer je ljutnja jako intenzivna.
Znači li to da samo zato jer je netko ljut može raditi što god ga je volja? Ne, apsolutno ne.
Vi ste odgovorni za sebe i kad ste ljuti i kad ste smireni.
Vi ste odgovorni za svoje ponašanje.
Ako vas nitko kao dijete nije naučio kako izražavati i ugodne i neugodne emocije, imate odgovornost prema sebi, ali i drugima oko sebe da to naučite.
Da kao odrasli ljudi možete prihvatiti činjenicu da osjećate ljutnju, tugu, brigu, strah, gađenje…
Da je u redu osjetiti univerzalne ljudske emocije.
I da dođemo na stupnja razvoja u kojem ćemo modelirati svojoj djeci kako se ponašati kad je netko ljut – što reći, što napraviti i kako pustiti neugodnim emocijama da dođu i prođu.
Naučiti kako da emocije ne budu šef.
Sve ljudske emocije su za doživjeti. Život nitko od nas neće preživjeti, ali dok smo živi u redu je DOŽIVLJAVATI. Želja da ne doživljavam, da ne iskusim, da mi se ne dogodi… To su ciljevi mrtvog čovjeka.
Svojoj djeci nastojim usaditi, pogotovo u ovim kriznim vremenima da nema emocije koja nije za doživjeti. Sve je u redu doživjeti. I ljutnju i tugu i bijes i sreću i zavist i ljubomoru i sve između.
Ono što nije u redu je iskaljivati se na drugima.
Ne znam hoće li to sjeme koje uporno sijem i kada isklijati i narasti i na koji način. Zaista ne znam.
Ako ponekad ne znamo kako nešto izraziti, na nama je da naučimo kako, to je prava odgovornost i model koji možemo pokazati i samima sebi i djeci. Zaplitanje u osjećaj krivnje neće pomoći, ali preuzimanje odgovornost za samog sebe hoće.
