Pred svaki početak školske godine nešto me muči, a ove godine još malo više. Vjerojatno zbog negodovanja dijela roditelja, a i kojekakvih “šaljivih” reels koje dobivam u inbox. Obično budu u stilu “joj, jadni mi, opet kreće škola, ajme, treba se pripremiti, tko će sve to opet…” To ne čujem od djece, nego od roditelja. Dijete kreće u prvi razred, a roditelj plače. I ne samo jer “tako brzo odrastaju, čini mi se da je jučer bio mala štruca”, nego jer im je muka od svega što ih čeka.
Roditelje?!
Na neobičan stav sam naišla i u školi moje kćeri. Da se razumijemo, ima predivnu učiteljicu punu podrške, ljubavi i zaista maksimalno angažiranu. U školi sam dobila suptilnu uputu kako bih trebala i na koji način “raditi” s njom doma. Moj iskreni odgovor je bio da to ne planiram. U školu ide ona, a ne ja. Učit će i raditi za školu ona, a ako ne bude željela, snosit će posljedice. Zatim će vidjeti sviđaju li joj se te posljedice ili ne, pa ako joj se ne budu sviđale, onda će prionuti na posao za školu. Opet, ona će prionuti, ne ja. Učiteljica je bila također iznenađena i rekla je da se slaže zapravo sa mnom i da je dobro da je moje dijete takvo da može shvatiti posljedice, pa će to ipak sve biti dobro. “Ne shvaćaju svi posljedice”.
Nisam znala bih li se smijala ili plakala. Nema ljudskog bića koje ne shvaća posljedice, samo smo mi u čudnom sistemu u kojem smo se prešutno dogovorili da posljedice neučenja, lošeg ponašanja, loše discipline snose roditelji. Ili da snose učitelji, nastavnici i profesori, ovisno koga pitate, tako će se perspektiva promijeniti.
A tko ono ide u školu?
Ah, dijete.
Možda ćete reći da se ni vama ne ide ponovno u školu, brine o ocjenama i školskom sustavu, gradivu, ispitima, ali škole su sada jako teške, zahtjevi su preveliki, pa mi moramo pomoći djetetu na taj način. Možda ćete reći “Moramo mu biti potpora”. Možda ste stava da dobar roditelj uči s djetetom, tako pokazujemo svoju ljubavi i brigu, a i krajnji rezultat će biti bolji.
Moje nepopularno mišljenje je da velikoj većini djece uopće ne treba takva vrsta potpore, nego sasvim drugačiji stav. A sad ću vam reći i zbog čega.
Mentalno zdravlje ovisi o tri stupa, a to su: kakav sam ja, kakvi su drugi i kakav je svijet oko mene.
Evo kako se to može zakomplicirati:
Ako mama uvijek sa mnom uči, to znači da ja to ne mogu sam. Ako dobijem pet, to je zato jer je mama sa mnom učila. Kakav sam onda ja? Kakvo je moje samopouzdanje? Nisko.
Ako se ne slažem dobro s drugom djecom ili učiteljicom, mama će to riješiti. Mogu li ja izaći na kraj s drugima? Mogu li se zauzeti za sebe? Ne, budući da to radi mama.
Ako mama i tata kažu da je škola preteška ili da je ovo što se sada traži od djece previše, da ne smijem sam van, da ne smijem do škole sam, da ima svakakvih ljudi, da se moram jako paziti, što ja mislim onda o svijetu oko sebe? To je jedno preteško mjesto i jako opasno. Želim li ga istražiti? Pa ne, to smijem samo s mamom i tatom.
And just like that, iz najbolje namjere, uletjeli smo u negativno mišljenje o sebi, drugima i svijetu oko sebe. To je jedan od razloga lošeg mentalnog zdravlja djece i mladih.
Prirodno se nameće pitanje, kako im onda pomoći? Kako im onda biti potpora, ako ne da im pomažemo oko škole i u školi?
Započnite s povjerenjem. U svakoj situaciji u koju se poželite umiješati, zapitajte se, “Imam li povjerenja u svoje dijete da to može?”
Ako je odgovor DA!, onda vam je sve jasno.
Ako je odgovor NE!, zapitajte se “Želim li imati povjerenja da moje dijete ovo može samo? Želim li da postane samostalan?” Onda ga krenite puštati malim koracima da pokuša, pogriješi, padne, uspije, a sve sam. Neće biti lako, ali će naučiti da može (yes, samopouzdanje!), a naučit će da i kad ne uspije nije smak svijeta (yes, tolerancija na frustraciju!).
Znam da će vas srce boljeti. Pogotovo ako ne bude imao “dobru” učiteljicu ili djeca budu “zločesta” prema njemu, nastava preduga, a gradivo predosadno. Opet, imamo li povjerenja da to možemo preživjeti i da možemo s tim izaći na kraj? Želimo li izraditi taj stav da možemo preživjeti svoje probleme i ne samo preživjeti, nego ih i riješiti?
Mantrajte si “Možeš ti to! Možeš si to! Možeš ti to!” i za sebe i za svoje dijete. Ako mi roditelji nećemo vjerovati da oni mogu osvojiti svijet, pa tko će onda drugi u njih vjerovati?!
