Smiju li mame biti ljute?

Svi znamo slijedeću situaciju iz našeg života. Djeca naprave nešto što smatrate da ne bi trebali, vi prigovarate, pokušavate ih “urazumiti”, oni ponovno naprave upravo ono što ste rekli da ne smiju i gotovo je – pali vam se crvena lampica, pao vam je mrak na oči i vičete. Jako ste ljuti i to se itekako vidi i osjeti. Kad se malo osjećaji primire, sramite se sami sebe jer ste tako eksplodirali i osjećate se krivom. Govorite sami sebi da ste loša majka jer ste eksplodirali. Možda ste otišli i korak dalje i udarili ste ga. Onda se pogotovo osjećate ljuti, uzrujani, krivi, bespomoćni jer to ne bi tako trebalo izgledati.

No, i dalje nemate odgovor kako bi to trebalo izgledati u situacijama kad ste baš jako, jako ljuti, a budimo realni bit ćete ljuti.

Moj guilty pleasure su društvene mreže i jako volim pratiti druge mame, slušati kako se one nose s problemima i kako ih nastoje riješiti. Ono što sam primijetila je osjećaj srama i krivnje jer su ponekad ljute na svoju djecu i to pokazuju na različite načine. Loša vijest je da nas osjećaji krivnje i srama neće dovesti daleko u poboljšavanju naših roditeljskih vještina. Dobra vijest je da to možemo promijeniti!

Prvo ćemo raščistiti osjećaj ljutnje. Kao što sam pisala i u tekstu o dječjoj ljutnji, ljutnja je univerzalan osjećaj, svi ga imamo i potreban nam je. Javlja kad netko krši naša pravila i granice i pomaže nam da se zauzmemo za sebe. Djeca to upravo rade i rade to jako često – ispituju naše granice. Kad bismo u nekom paralelnom svemiru prestali osjećati ljutnju, izgubili bismo kompas u roditeljstvu jer bismo najednom sve dopustili, ne bismo imali nikakvih granica. To bi bilo nešto slično permisivnom stilu roditeljstva gdje je sve dopušteno i ne postoji ne. Takav stil roditeljstva je znanstveno dokazan kao loš i daje loše odgojne rezultate.

Dakle, svi ćemo se složiti da nam ljutnja pomaže da osvijestimo granice koje su dobre i korisne za našu djecu. Tradicionalna psihologija smatra da smo mi ti koji trebamo postaviti djeci granice. Nešto suvremeniji pogled na odgoj (poput Jespera Juula), smatra da granice ne trebamo postavljati djeci, nego da trebamo postaviti granice samima sebi i raščistiti sa sobom što ćemo mi sebi dopustiti ili ne dopustiti, koja su naša pravila, što mi smatramo da je poželjno, a što nepoželjno ponašanje. Da bi se djeca osjećala sigurno, sretno i sobodno, trebaju granice. Iz njih će naučiti puno više nego da ih pustimo da rade posve po svom. Dijete prepušteno samom sebi se ne osjeća ni sretno ni sigurno.

Na jednostavnom primjeru postavljanja granica to može izgledati ovako. Zamislite situaciju da vam dijete kaže “Ti si glupa!” Na to možete reći “Lana, ti ne smiješ nikome govoriti takve ružne riječi!” ili možete reći “Jako sam ljuta. Uvrijedila si me i sad se jako ružno osjećam. Željela bih da me tako ne zoveš”. U svakom slučaju za što god se odlučili, dijete će vjerojatno shvatiti da to nije u redu. No, ako govorite iz “ja” pozicije, lakše će razumijeti posljedice svojih postupaka, nego kad govorite “ti si ovo ili ti si ono”.

Što napraviti onda kad ste ljuti? Postavljati granice koje ne želite da vaše dijete prijeđe. Zvuči tako jednostavno, no zbog čega onda ono što je jednostavno i očito ne provedemo u djelo. Iz mog iskustva ono na čemu moramo raditi je spriječavanje nekontroliranih ispada kad govorite i radite ono što ćete poslije zažaliti. Kako biste to spriječili pokušajte napraviti slijedećih nekoliko stvari.

  1. Brinite se sami o sebi

To ne može nitko umjesto vas, a i sami znate da vam se stvari koje zažalite događaju kad ste na rubu snaga, iscrpljeni ludi. I onda dođe vaše dijete, napravi nešto i vi eksplodirate na njega, a i sami znate da je vaša reakcija pretjerana i da nema previše veze s djetetom. Pobrinite se za sebe ako ne želite da vam se isprazne baterije jer takvi niste nikome od koristi. briga o sebi nije sebična jer ne možete sebe davati drugima (a to je ono što djeca stalno trebaju i očekuju) ako nemate odakle dati. Ako vas zanima što sve podrazumijeva briga o sebi jer to nije samo vrijeme kad odete kod frizera, potražite u naglascima Briga o sebi na mom Instagram profilu (@mamologija_mame_psihologinje)

2. Odredite svoje granice

Raspravite sami sa sobom i svojim partnerom što ćete i kada dopustiti i pokušajte se toga držati. Dosljednost će napraviti čuda. Oprostite sebi ako ćete ponekad pokleknuti i ipak nešto dopustiti jer nitko nije baš uvijek 100% dosljedan, ali djeca će jako brzo shvatiti koliko daleko mogu ići, kada i s kim. Također, uvježbajte što ćete im reći. Ako ste godinama upotrebljevali samo “ti” poruke, a niste nikada pokušali govoriti iz “ja”, promjena će možda bit malo čudna, ali upotrebljavajte je u čim više situacija – s djetetom, partnerom, rodbinom, na poslu i vidjet ćete zadivljujuće promjene.

3. Razgovarajte s vašim djetetom

Od prevelikog objašnjavanja kad ste užarene glave i vi i vaše dijete nećete imati prevelike koristi. Vi nećete čuti svoje dijete, a ni ono vas jer ćete oboje biti preplavljeni ljutnjom. Kad se stvari slegnu razgovarajte kako ste se osjećali, zbog čega i kako biste voljeli da to ubuduće izgleda. Pokušajte mu dati primjer kako je moglo drugačije reagirati ili što bi moglo drugačije napraviti jer samo govorenje NE neće dijete dovoljno toga naučiti, tj. naučit će što ne smije, ali neće znati kako se ponašati umjesto toga. Razgovarajte i o situacijama kad ste neprimjereno reagirali i ispričajte se za njih. Vaše dijete ne treba savršenu mamu već dovoljno dobru, a dovoljno dobra mama će i pogriješiti i priznati da je pogriješila. U tome nema ništa loše.

4. Pomirite se sa svojom ljutnjom

U tekstu koji sam već spomenula o dječjoj ljutnji napomenula sam da o ljutnji postoje mnogi mitovi, a neki od njih su i nas kao djecu spriječavali da se naljutimo i izrazimo ljutnju jer to nije bilo dopušteno – zločest si kad si ljut, ružna si kad si ljuta i ostale stvari koje zapravo nisu istinite. Da bismo počeli izražavati ljutnju, trebamo priznati sami sebi drugima kad smo ljuti i pokušati izverbalizirati zbog čega smo ljuti i što bismo voljeli da je drugačije. Nije riješenje da skrivamo ljutnju kako bismo bili “dobri” ili da pustimo sebi sebe da eksplodiramo na druge nego da naučimo izraziti kako se osjećati, a bez da povrijedimo druge.

Ovo sve što sam navela zvuči jednostavno na papiru, a u stvarnosti je sve samo ne jednostavno jer zahtjeva velike promjene unutar nas i promjene u odnosima. Ako vam treba dodatna pomoć nositi se s vašom ljutnjom, zakažite svoj individualni termin za psihološko savjetovanje. Savjetovanje se odvija u Mamasoonu, na adresi VIII. Podbrežje 31 (Kajzerica). Za dodatne informacije i zakazivanje termina, javite se na info@mamasoon.hr.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s