Gotovo svaki roditelj je zaljubljen u svoje dijete. Ljudima sa strane to zna biti jako iritantno. Sjećam se da je moja ujna jednom rekla mojoj mami “Dobro, jel ti znaš pričati išta osim moja djeca ovo, moja djeca ono”. S pojavom društvenih medija to je još više eksplodiralo – pogledaj taj osmijeh, pogledaj to slatko lice, pa kako pametno čita slikovnice, pa kako skija, pliva, prdne, sve je predmet roditeljskog ponosa.
Zaljubljeni kakvi jesmo, tu ljubav pretačemo svojoj djeci. Oduševljeno plješćemo gledajući i slušajući njihove male uspjehe. Prvo gugutanje, plesanje, penjanje na tobogan, crtanje, plesanje, svemu ćemo pljeskati i govoriti “bravo, bravo”. Kad nacrtaju prvi crtež, uramljujemo ga, ponosno slikamo na mobitel i možda objavljujemo da svi vide budućeg Picassa. Nisam ni ja bolja – redovito sam jedno vrijeme objavljivala citate svoje kćeri jer sam uvjerena kako je to najpametnija i najmudrija curica koju sam ikad upoznala. Otkad je naša beba žena propričala (kako je rekla za sebe s dvije godine) , redovito skupljamo njezine bisere i divimo se.
To su prepoznali i brojni izdavači, pa su nam ponudili pregršt literature. Priče za male buntovnice, Priče za male buntovnice 2, Priče o nevjerojatnim ženama, 20 iznimnih djevojčica koje su promijenile svijet. Onda su shvatili da postoji tržište i za majke dječaka pa postoje sada npr. knjigice kao što su 20 iznimnih dječaka koji su promijenili svijet.
Govorim iz iskustva, imam nekoliko takvih knjiga, a još više sam ih čitala sa svojom djecom. Tako je moja kćer s dvije godine citirala Kleopatru “Nitko me neće pobijediti”, a sin se s dvije godine igra Aleksandra Makedonskog – posudi krunu od sestre i sjedne na konjića, kuhača je mač i kreće u pohod.
Blog imam već skoro dvije godine i ne jednom sam neke od tih priča preporučila bilo na blogu, bilo u razgovoru s novinarima. Da možda nisam u pravu, opomenula me je moja kćer (jesam li vam rekla da je jako pametna?).
Pitala me je jedan dan “A što ako ja nemam nijedan dar, mama? Sve te djevojčice su imale neke darove, a ja mislim da nemam ni jedan od tih darova”. I zaista, većina priča koje smo čitale vrti se oko velikog talenta, neke životne prepreke koju su junaci ili junakinje savladali i zatim su uspjeli. Sad svi znaju za njih i knjige su napisane o njima.
Činjenica je da velika većina djece nije posebno darovita nego su jednostavno prosječna. To ne znači ništa loše. Sam talent ne znači ništa bez velikog truda i rada koji je iza njega. Osim toga, talentiranost u nekom području ne znači nužno sreću u životu, a to najbolje možemo vidjeti i na primjeru dječjih zvijezda. Većina uspješnih i zadovoljnih ljudi su zapravo uporni ljudi, marljivi, koji su imali zacrtane manje i veće životne ciljeve, koji nisu bili obeshrabreni neuspjesima i koji su se usprkos svemu jako trudili.
Zapravo je težak rad iza uspjeha presudan. Osim toga, sve te knjige nemaju zabilježenu ni jednu naizgled običnu mamu, baku ili prijateljicu koja je život posvetila drugima i ulagala u odnose, a ne napredovanje u svom poslu i zvanju. Trud koji je netko uložio u izgradnju sretne i zdrave obitelji nije ništa manji trud od nekoga tko je osvojio neku vrstu medalje ili pokrenuo revoluciju. Iza svake male ili veće životne pobjede zapravo stoji nečiji veliki trud i podrška drugih, a to se rijetko naglašava.
Pravo je pitanje kako da djecu naučimo pravim životnim vrijednostima. Samim tim, bitna su i očekivanja koja postavljamo pred njih. Ne mogu vam držati lekciju niti to želim koje bi bile dobre životne vrijednosti jer svatko od nas ima drugačiju listu životnih vrijednosti. Također, i očekivanja koja imamo od svoje djece vrlo su različita i ne mora značiti da su neka bolja od drugih.
No, možda se možemo složiti o tome da su neke stvari koje dolaze iznutra važnije od onog što se vidi na van. Vanjski uspjeh ćemo možda različito definirati, no pretpostavljam da će se puno nas složiti da je bitno zadovoljstvo životom, trud, ljubaznost prema drugima, dobri odnosi sa drugim ljudima.
Ako želimo da budu zadovoljni životom – moramo naučiti voljeti sami sebe, svoj život, voljeti njih i pokazati kako voljeti.
Ako želimo da budu ljubazni prema drugima, trebamo im pokazati primjerom.
Ako želimo da imaju dobre odnose s drugima, trebali bismo im pokazati na primjeru, naučiti ih empatiji, pomaganju drugima, razumijevanju drugih, pokazati im kako riješiti probleme i kako se zauzeti za sebe bez da povrijediš druge.
I naravno, trebamo im dokazati da je trud bitan. Većina nas lako upadne u zamku i divi se svom djetetu kako je pametno. Umjesto da mu govorimo kako je pametno dijete jer pamet sama po sebi neće dovesti do uspjeha, možemo mu reći nešto poput ovoga:
- Vidim da si se zaista potrudio.
- Nisi odustao, čak ni kad je bilo teško.
- Zbilja si se jako popravio u ______________.
- Ovo što si napravio je stvarno fora.
- Sviđa mi se kako praviš ____________.
- Divim se tvom načinu ___________.
- Sve si ovo sam smislio!
- Drago mi je da nisi odustao čak i kad je u jednom trenutku ______________.
- Mislim da je dobro da si zatražio pomoć od _____________.
- Vidjela sam kako si pomogao _______________ i baš mi je drago zbog toga.
Osim toga, kao roditelji, pogotovo male djece, moramo imati nekoliko stvari na umu. Prvo, djeca najbolje uče kroz igru. Igra je njihov posao, a naša dužnost je da im osiguramo prostor i vrijeme za slobodnu igru. Vrijeme bez ekrana, bez drugih obaveza i distrakcija. Tada će njihove sposobnosti doći do najboljeg izražaja.
Iako želimo svojoj djeci sve najbolje i zbog toga radimo na njihovom stjecanju kojekakvih znanja i vještina od malih nogu – poput znanja stranog jezika, dobro je znati da su za dječji uspjeh kasnije u životu puno važnije njihove socijalne vještine, nego njihove akademske vještine. Prevedeno, to bi značilo da je bitnije da se znaju igrati i rješavati sukobe s drugom djecom, nego da znaju engleski. Pogotovo jer mi blagog pojma ne znamo kako će izgledati njihova radna mjesta u budućnosti i čime će se baviti. Znam da naši roditelji ni u najluđim snovima ne bi mogli zamisliti zanimanje vloger. S druge strane, znati kako se ponašati prema drugima je uvijek bilo bitno i bit će.
Dobra vijest u svemu ovome je da vi slobodno možete pustiti mobitel iz ruke, prestati čitati ovaj tekst, a djecu pustiti da se igraju u miru. U tome je sva znanost.
darovitostdječja psihologijadječje socijalne vještinedječji psihologknjige za djecuMajčinstvonadarenostrano učenjeučenje stranih jezika
