U roditeljstvu nema čarobnog štapića, ali jedna stvar će učiniti čuda

Puno vas je bilo jako zainteresirano za #studeniizazov. Za one koji ne znaju, krajem listopada pozvala sam sve da mi se priključe u izazovu koji se sastojao od prijedloga različitih aktivnosti koje možete raditi s djecom kroz cijeli studeni, a imao je za cilj smanjenje vremena pred ekranima i povećanje kvalitetno provedenog vremena s djecom. Napravili smo Facebook grupu kojoj su se priključili roditelji koji su bili zainteresirani kako što bolje provesti vrijeme sa svojom djecom i kako smanjiti količinu vremena pred ekranima.

Reći da su ekrani loši za djecu, otprilike je kao da kažete da je pušenje štetno. Naravno, svi to znamo, a opet jako malo roditelja i djece provodi vrijeme unutar obitelj bez upotrebe ikakvih ekrana i digitalnih pomagala. Svi stručnjaci će vam reći da djeca do druge godine ne bi trebala biti izložena nikakvoj vrsti ekrana, a i kasnije otprilike pola sata dnevno. Svatko od nas može odlučiti koja je količina u redu za njegovu obitelj, no s druge strane, ponekad je jako teško oduprijeti se zovu televizije, tableta i mobitela i hop – pola sata postane u čas nekoliko sati. Mislite da pretjerujem? Pokušajte zbrojiti – koliko djeca gledaju televiziju ujutro, kad se vrate iz vrtića ili škole, koliko dugo “samo da vi skuhate večeru” i sl. Kladim se da je više od preporučenih pola sata.

Kad sam pozvala na #studeniizazov, upozorila sam na nekoliko štetnih stvari koje se vežu za ekrane:

• vrijeme provedeno pred ekranima povezano je s akademskim uspjehom djece (što više vremena provode, imaju manje šanse završiti fakultet)
• društvene mreže djecu i mlade ne povezuju nego otuđuju
• dugotrajna izloženost ekranima loše utječe na mentalno zdravlje.

No, sada bih htjela istaknuti još jednu bitnu stvar. U zadnje vrijeme raste broj djece koja učestalo imaju ispade bijesa. Pod tim ne mislim na dvogodišnjake koji prvi put probaju obući čizme, ne ide im, ljuti su i pritom viču “saaaaam”, nego djeca koja imaju i 4, 5 ,6 i više godina, a redovito imaju burne ispade bijesa koji su zastrašujući, izazivaju veliku količinu konflikata i stresa u obiteljima. Sve više je djece i mladih kojima su dijagnosticirani ADHD, poremećaji raspoloženja pa čak i bipolarni poremećaj, a stvari idu toliko daleko da je uvelike porastao broj djece koji uzimaju lijekove za stabilizaciju svog raspoloženja, pogotovo u SAD-u.

Brojni stručnjaci i roditelji posežu za različitim sklopom metoda, tehnika i lijekova kako bi pomogli djeci. Pogotovo su zabrinuti roditelji koji imaju dojam da sve rade kako treba, da se trude provoditi vrijeme sa svojim djetetom, da se trude s njim lijepo razgovarati, objašnjavati svoje i tuđe postupke, a unatoč tome imaju dojam da je dijete frustrirano i bijesno.

Razlog je vrlo jednostavan ponekad. Sve vrste ekrana jako spuštaju prag frustracije, a ekstremno dižu razinu uzbuđenja, pa djeca sve teže podnose frustraciju, a u usporedbi s videoigricama ili crtićima koje mogu preskakati svakih nekoliko sekundi ili minuta, bojanje izgleda turbo dosadno i nezanimljivo.

Moguće je da vam je ovo zanimljiva tema, ali da niste sigurni u kojoj mjeri trebate dopustiti korištenje ekrana, koliko dugo, a možda razmišljate i o potpunom ukidanju. Ovo je vrlo individualno i vjerujem da će svatko pronaći mjeru koja bi bila dobra za njegovo dijete i obitelj. Prije nego odlučite postavite sami sebi nekoliko pitanja u vezi svog djeteta:
1. Kol9iko vremena moje dijete provodi pred ekranima?
2. Želi li ići van ili se družiti s drugom djecom?
3. Imate li dojam da mu je sve dosadno i da je nezainteresiran za drugu vrstu zabave?
4. Imate li česte sukobe oko gledanja crtića/igranja igrica?
5. Kako moje dijete reagira kad mu kažemda je vrijeme da ugasi?
6. Može li vaše dijete odšetati od crtića i zabaviti se s nečim drugim bez da ste vi prethodno ugasili crtiće?

Ako vas zabrinjavaju odgovori na ova pitanja, ako se nalazite u situaciji da imate kuću pretrpanu s igračkama, a djeca se rijetko igraju, onda je vrijeme da razmislite o promjeni u svojoj obitelji. Na početku neće biti lako, djeca će se buniti, protestirati, vikati, ali to neće dugo trajati. Možda će pitati za ekrane dva ili tri dana, a poslije se neće ni sjetiti. Prije nego se probude, možete im staviti bojice i papire na stol, pa odmah ponuditi drugu alternativu gledanju crtića ujutro dok vi pripremate doručak.

Cilj uklanjanja ekrana nije samo da svi skupa provodite vrijeme zajedno iako će to doći kao pozitivna posljedica. Nije vaš zadatak kao roditelja da uspijete u svakom trenutku savršeno zabaviti svoje dijete i ukloniti mu svu dosadu koju osjeća.

Ako se budete zaista pridržavali ove vrste elektroničkog “posta”, posljedice mogu biti višestruke: djeca će bolje spavati i imati urednije ritmove spavanja, osjećat će se bolje, a samim tim će se smanjiti i količina ispada bijesa. S boljom mogućnosti podnošenja stresa, više će uživati u drugim aktivnosti – igranju vani, crtanju, bojanju, igranju sa svojim igračkama ili jedni sa drugima. Mislim da je u zadnje vrijeme česti nedosanjani san mnogih roditelja da se dijete samo zaigra – s ukidanjem ekrana, doći će i do procvata kreativne i slobodne igre. Zamislite samo da svoje dane umjesto u svađama i ispadima bijesa provodite igrajući se s njima ili da se oni sami igraju.

Sve to zvuči tako idilično, no zbog čega onda ne živimo tu idilu? Većina roditelja će biti nekoliko razloga npr. dijete jako voli i traži crtiće, plače za njima, ne želi jesti bez crtića ili jednostavno ponekad roditeljima treba predah. Zbog toga se i nama roditeljima teško odreći crtića jer nije uvijek jednostavno obaviti sve što trebate dok djeca skaču oko vas ili npr. kad dođete s posla i vi biste malo sjeli i odmorili se, pa su crtići idealna prilika da i vi dođete k sebi. Osim toga, većina roditelja je, a i ja sam među tima, zalijepljena za svoj mobitel. Postaje malo licemjerno onda koristiti svoj mobitel, a djeci braniti što će oni bez problema istaknuti, bar ako su slična mojoj djeci “Kako to da ja ne smijem, a ti smiješ gledati mobitel”?

Stoga se vraćamo opet na nas same i koliko smo mi spremni živjeti bez ekrana. Ako to raščistimo sami sa sobom, lakše ćemo i donijeti odluku vezano uz svoju djecu i smiju li ili ne gledati crtiće. Kako se približava sve ljepše vrijeme (bar se nadam), ova odluka će biti sve lakše provediva u djelo, pa razmislite da vam to bude proljetna odluka. Pokušajte izdržati dva tjedna “detoksikacije”, a kako biste sami provjerili koliko je dobro ili loše za vaše dijete da bude izloženo crtićima, pripremila sam vam listu s kojom možete procijeniti svoje dijete prije i poslije ukidanja ekrana. Javite mi rezultate, baš me zanimaju. 🙂

Ako Vas je ovaj tekst zabrinuo i smatrate da bi vam trebalo individualno psihološko savjetovanje kako biste uspješno riješili svoj problem ili kako biste pomogli svom djetetu, javite se na mail info@mamasoon.hr ili maja@mamologija.com.