ŠTO SAM NAUČILA OD JESPERA JUULA?

Jednom davno, točnije, prije deset godina kad sam počela raditi, često sam raspravljala o temama iz psihologije koje sam smatrala bitnima sa svojom mentoricom mr. sc. Antonijom Urli ili Ninom, kako smo je zvali. Ona je danas pokojna, a svaki razgovor koji smo vodile čuvam kao zrnce mudrosti koje mi je dano na uvid da me kasnije vodi u profesionalnom, ali i privatnom životu. Kad je umrla, bila sam jako potištena iako sam znala da će kad-tad doći kraj. Nadala sam se da sam naučila što sam više mogla od nje. Jedna od mudrosti koje mi je prenijela bila je da veliki ljudi rade velike stvari, ali i velike pogreške, da to ne ide jedno bez drugog. Ona sama, iako je često sebi predbacivala taštinu, nije sebe smatrala velikim čovjekom. S druge strane, po mojem mišljenju bila je najveća i najbolja psihologinja koju sam do sada na svom skromnom putu srela. Imala je sposobnost zaviriti u tuđu dušu i s velikom nježnošću, znanjem i pažnjom joj pomoći da se oporavi.

Ovih dana napustio nas je još jedan od velikana, Jesper Juul, čovjek koji je zauvijek promijenio viđenje tradicionalnog odgoja i koji je dotaknuo brojne živote pomažući roditeljima i djeci da se bolje razumiju. Većina novinara koja se bavi temama vezanima uz djecu čula je za njega i čitala njegova djela. Brojni roditelji čitali su ga i pokušavali shvatiti. Posljednji intervju koji sam dala na temu djece, psihologije i odgoja sadržavao je pitanja o Jesperu Juulu kao i posljednji razgovor koji sam vodila s jednom mamom na temu odgoja djece. Novinarka me pitala što mislim da je najvažnija stvar koja se može naučiti od njega, a mama s kojom sam razgovarala pitala me jesu li roditelji zaista za sve krivi kako je ona shvatila Jespera Juula te dodala da joj se teško nositi s tom krivnjom, pogotovo kad vidi da je njezinom djetetu teško. S obzirom na to da je dotakao živote mnogih, osjećala sam se dužna napisati svoje viđenje onoga što sam ja naučila od njega, barem jedan mali dio koji nastojim svakodnevno osvijestiti i primijeniti.

Jedan je od prvih i najvažnijih savjeta koje ćete pročitati ako uzmete njegovu najpopularniju knjigu “Moje kompetentno dijete” da granice ne treba postavljati djeci, nego da roditelji sami sebi trebaju postaviti granice. Nakon što sam dobar dio fakulteta učila o tome kako djeci treba postaviti granice, kako su im one bitne za pravilan rast i razvoj, moram priznati da mi nije bilo do kraja jasno što znači napuštanje tih tradicionalnih obrazaca odgoja, iako je on to lijepo ilustrirao primjerima u svojoj knjizi.

Kako je rekao moj profesor Zarevski u jednom intervjuu: „Najviše sam o psihologiji naučio kad sam dobio dijete iako sam smatrao da su to zablude i predrasude”. Tako je i meni nedavno sinulo što bi to do kraja značilo u mom životu i odgoju moje djece.

Bilo je to jedno uobičajeno predvečerje. Bila sam jako umorna od posla. Djeca su, po običaju, bila jako živahna, a kuća u potpunom neredu. Bojica, igračaka, papira, autića, svega je bilo posvuda. Glazba je svirala, a oni su se na momente lovili, a na momente pjevali i plesali, čak mi se činilo da su se i dobro zabavljali. No, meni nije bilo nimalo zabavno. Sve mi je to išlo na živce, a najviše činjenica da ću to sve morati pospremiti. Njima pospremanje tog nereda nije bilo uopće na pameti.

Sama sebi postavila sam pitanje kako sam se dovela u ovu situaciju. Jesu li moja djeca preglasna, prebučna, razmažena? Jesu li njima potrebne granice? Jesu li meni potrebne granice? I, naravno, omiljeno pitanje: tko je za to kriv i jesam li ja kriva za to?

Odgovor mi je sinuo i bio potpuno jednostavan. Moja djeca su se naviknula na život u našem domu. To znači da mogu biti i glasna i bučna, mogu se smijati i plakati i zabavljati i ljutiti kad god žele. Moje stajalište je oduvijek bilo da djecu treba prihvatiti takvu kakva jesu i da je izražavanje emocija više nego dobrodošlo. Oni su tu moju otvorenost za njihove emocije prihvatili i počastili me svim tim emocijama u svako doba noći i dana tijekom protekle četiri godine. Sve emocije su prihvaćene i dobrodošle, to je očito pravilo u našoj kući.

Igra je dobrodošla i poželjna. Djeci je igra potrebna kao što im je potrebna voda i potičem ih na što više igranja i blesiranja. Jesu li moja djeca razmažena jer su ovo pravilo shvatila doslovno? To je očito isto pravilo u našoj kući.

Sad dolazimo do onog najzanimljivijeg dijela. Treba li dijete  samo za sobom pospremiti svoje igračke? Tko to točno radi i što je pospremanje? Prvo sam mislila da su mali pa ću ja pospremiti, meni je to čas posla kad se oni kupaju ili zaspu i da ih ne trebam zamarati s tako dosadnim poslovima kao što je pospremanje. Rezultat – mama je ta koja posprema. Jesam li ja za to sama sebi kriva? Očito da. Tko je tako odlučio? Opet mogu samo sebe okriviti. U našoj kući je očito pravilo da mama posprema igračke.

Tu sad dolazimo do problema. Nered je posvuda i nitko nije zainteresiran za pospremanje. Djeci očito ne pada baš na pamet, a mami se više ne da, dosta joj je da stalno kupi igračke. Tu dolazimo do onoga što je bitno naučiti od Jespera Juula.

Prema tradicionalnom odgoju, roditelji bi naredili djeci da pokupe igračke i krivnju za njihovo ponašanje prebacili na njih. Rekli bi sve ono s početka teksta, a djeca bi se osjećala uvrijeđeno, ljuto, a i zbunjeno jer se od njih do sada to nije očekivalo. Oni su samo radili ono što uvijek rade, a roditelji su eksplodirali. Htjeli mi to priznati sebi ili ne, to je jako česta situacija u našim životima. Svim ljudima oko sebe puno toga dopuštamo. Dopuštamo da prelaze naše granice, a kad više nemamo kuda i kad smo previše iscrpljeni, onda eksplodiramo i kažemo da je dosta, krenemo urlati, a ponekad i vrijeđati. Iz toga nitko ne profitira.

Reći ću vam što sam ja naučila i kako sam odlučila postupiti. Sljedeći put kad sam bila umorna nakon posla rekla sam to svojoj djeci. Rekla sam da trebam malo mira i tišine i da želim popiti kavu u miru. Ispostavilo se da i njima odgovara malo odmora nakon vrtića i dugog dana bez mame. Nisam se bacila na kućanske poslove i obveze doma, nego sam uzela sat vremena i odmorila se mazeći se sa svojom djecom. Postavila sam sebi granicu. Rekla sam što mi treba i zajedno smo to ostvarili. Kad sam se napunila mirom, tišinom, maženjem i kavom, imala sam i više živaca i strpljenja za ostatak dana. Što se tiče igračaka, to je još nešto na čemu moramo raditi. Pokušala sam uvesti novo pravilo, a to je da su igračke njihova odgovornost i da ono što sami uzmu sami i vrate. Kao i obično, nedostaje mi dosljednosti, drugog svetog grala roditeljstva. Rekla sam da imam posla u kuhinji, da moram spremati, kuhati i razvrstavati, a pospremanje igračaka je njihov posao. S obzirom na to koliko dugo sam se držala kao pijan plota da će mama sve spremiti, treba nam neko vrijeme da se naučimo na novi režim.

Poanta je da sami sebi odredite pravila i poštujte svoje granice. Osvijestite si koja su pravila u vašoj kući i mijenjajte ona koja vam više ne odgovaraju. Čuvajte svoje granice. Verbalizirajte ih s drugima. Drugi vam ne mogu čitati misli pa tako ni vaša djeca. Neće znati što vam treba i što želite ako to sami ne kažete. Razmislite kad ste zadnji put smireno nekome objasnili što želite i što vam treba. Nemojte čekati trenutak kad ćete eksplodirati jer vam je dosta svega, nego kad ste dobre volje objasnite i sebi i njima što vam je potrebno kao obitelji. Jesper Juul nas je naučio da će svako dijete surađivati i ja u to duboko vjerujem. Samo je pitanje jeste li vi spremni surađivati sami sa sobom i odrediti sami sebi granice i ne dozvoliti da vas gaze. Razmislite o tome i to ne samo kad su djeca u pitanju. Sretno!

 

PS: Više o nekim knjigama, pa i knjigama Jesper Juula, možete pogledati u ovom kratkom intervjuu.

 

 

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s