Koji je Vaš stil – američki, francuski, danski ili kad bi mene moj ćaća pogled’o znao sam kol’ko je sati?

Odnedavno je kod nas hit knjiga Danski odgoj djece, a jedna od mojih najomiljenijih knjiga je French children don’t throw food, obje divne knjige koje promiču određeni stil roditeljstva i stavljanje u fokus određenih vrijednosti. Na razmišljanje o tome koji i kakav stil roditeljstva je najbolji, kako se to mijenja s vremenom, odnosno kakav je odgoj djevojaka na Balkanu, potaklo me nedavno druženje s mojom bakom, a Mašinom prabakom. Ona je smatrala da je Maša preživahna, kao „živo srebro“, smetalo joj je njeno igranje, mislila je da previše razbacuje stvari, a meni se činilo kako je zapravo jako dobra. Koliko pravila je potrebno i kako bi se djeca, tj. roditelji trebali ponašati? Bakina pravila su bila jasna – trebala bi manje razbacivati i skakati, a više jesti.

Prije je bilo naizgled jednostavnije. Postojao je niz pravila koja su djeca morala slušati, najčešće ih je provodio pater familias, a ponekad i mamina kuhača, prava djece su se odnosila na to da ima pravo pojesti sve iz tanjura i to bi bilo to. Stavljanjem dječjih prava u fokus radilo se na smanjenju nasilja nad djecom, poštovanja njihovih potreba i individualnih osobina. No, problem je (po meni), nastao kad su roditelji dječje potrebe pomiješali s dječjim željama, a to nije jedno te isto. Psihologija je više manje dobro istražila odnos količine topline i discipline u odgoju, te u odnosu na te dvije bitne odrednice, roditeljski stilovi se ugrubo mogu podijeliti na četiri kategorije.

Autoritarni ili „Meni je bilo dovoljno da me ćaća jednom pogleda“

Od djece se očekuje da slijede niz pravila i pravila im se ne objašnjavaju i o tome se ne raspravlja. Očekuje se poslušnost od djece, a roditelji su distancirani. Ukratko, ovaj stil karakterizira strogoća u ponašanju, visoka kontrola djece, a malo topline. Djeca su često uplašena, strah ih je reakcije roditelja, nezadovoljni su i povučeni.

Permisivni „Ma, pusti ga, dijete je“

Roditelji prihvaćaju dijete s puno ljubavi i topline, podržavanja i uvažavanja svih djetetovih potreba i želja. Ne postavljaju djetetu granice niti imaju visoka očekivanja. Dakle, imaju jako malo kontrole nad dječjim ponašanjem, a prisutno je izraženo prihvaćanje i toplina. Rezultat toga je da su djeca često nesigurna, zabrinuta, nezrela i imaju slabu samokontrolu.

Zanemarajući iliti crna kronika

Zanemarujući roditelji su upravo ono što je napisano. Nema topline ni prihvaćanja, ali niti granica u odgoju, ukratko djeca su prepuštena sama sebi. Nemaju kontrolu niti nad djetetovim aktivnostima, minimalno se bave djetetom. Ne treba posebno naglašavati da djeca ovakvim ponašanjem roditelja najviše pate.

Autoritativni roditelji ili „Sjedi pet, mama i tata“

Ovo se najčešće opisuje kao optimalan stil roditeljstva. Mama i tata su brižni, puni topline i ljubavi, ali također postavljaju jasna pravila djetetu što se smije, a što ne i to djetetu objašnjavaju na njemu prikladan način. Uključuju se u dječje aktivnosti, zanimaju ih dječji stavovi, mišljenja, igre, uživaju provoditi vrijeme s njima, te imaju visoka očekivanja od djeteta. Djeca su sigurna u sebe, manje se upuštaju u rizična ponašanja, imaju više samopuzdanje i više razvijenu samoregulaciju.

Da se vratim na početak teksta, a gdje sam tu ja? Rekla bih da svakako nastojim da moja djeca osim beskonačne ljubavi i pažnje imaju i jasna pravila oko toga što je dozvoljeno, a što ne. Primjerice, nema tuče, nema vrijeđanja, ruke se moraju prati, crtići se smiju gledati, ali kad mama kaže ugasi, ugasi se tv i sl. Shvatila sam da nemam zapravo jako puno pravila jer se nisam željela dovesti u situaciju da vičem „ne ne ne“ po cijele dane. Naravno da moje dijete krši ta pravila kao i ostala. Tako kad joj je njen ljubljeni N. rekao da je glupa curica, ona se jako naljutila, objašnjavala da nije, a kad objašnjenja nisu upalila nego je on to nastavio vikati bacila je stol na njega. Onda su oboje završili u kazni. Bez obzira na te izazove, jedna od najljepših stvari majčinsva je mogućnost da otkrivam svijet zajedno s njima, učimo se riješavati sukobe, upoznajemo nove ljude, nove aktivnosti, sve najednom doživljavam kroz dječje oči i na njihov način. Prvo puzanje, prvo gugutanje, sreća kad otkriju kako se to skakuće po krevetu i kako prskati u kadi. Kako se prvi put popeti na visoki tobogan i kako voziti bicikl. Bez obzira na stilove roditeljstva i pravila, nekako ipak mislim da je to najbitnije. A kako postaviti pravila (i nastaviti ih se držati), to je već za neki drugi put.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s