Nerado ovo spominjem, ali budemo realni svi znamo što dolazi s prvim toplim zrakama sunca i proljeća. Htjele ili ne, puno žena krene u glavi kalkulirati kako izgledaju, koliko kilograma imaju, jesu li “spremne” za ljeto, počinju se opet iznova propitkivati trebaju li na dijetu ili ne. Dio počinje vježbati jer kako će inače skinuti sve te kile nakupljene preko zime i sl. Društvene mreže otišle su još malo dalje, pa nude tzv. Instagram tijela kao model i uzor kako izgledati, iako vi i ja ne znamo zaista ljude koji tako izgledaju u našoj okolini.
Negdje putem naučili smo da su dijete loše, da su restrikcije loše, pa su neki eksperimentirali s intuitivnim hranjenjem koje im je ovelike otežao težak i opterećen odnos prema tijelu i hrani koji imaju godinama, a često je u podlozi nekakva trauma, pa su zaključili da je to preteško jer ne znaju zapravo što i kako jesti. Dio ljudi počeo je glorificirati clean hranu (?!), a nekima je obična kuhana, domaća hrana, postala nedovoljno fitness i trendi.
Koliko god da je postalo socijalno nepoželjno reći da ste na dijeti (ispada da je poželjnije reći npr. “jedem clean ili zdravo se hranim”), i dalje ljudi se bore s dijetama i lošim odnosom prema tijelu. Da demistificiram, to nije nešto s čime se samo naši klijenti, nego je to nešto što redovito čujem i na edukacijama ili supervizijama među kolegama. I jedni i drugi kao da posramljeno kažu “ma, imam jedan mali problem, ma, zapravo je banalno, ali evo, smeta me ovih 2/5/koliko god kilograma, htjela bih doći u formu, a nikako da se natjeram na vježbanje ili da se zdravije hranim”.
Dakle, to je univerzalan problem. Nije samo ženski problem, ali imam dojam da više žena to brine više nego muškaraca, iako ni oni nisu pošteđeni. Da se razumijemo, uvelike podržavam zdravu i uravnoteženu prehranu i redovito vježbanje. Znanstveno je dokazano ljudi koji su zadovoljni svojom prehranom i redovito vježbaju, imaju veći stupanj sreće i zadovoljstva životom. To nije jednino presudno za zadovoljstvo životom, ali igra veliku ulogu.
Ako je to tako očito i dostupno, zbog čega to ne radimo svi? Iz jednostavnog razloga, a to je usmjerenost na ciljeve umjesto na vrijednosti. To bi u praksi izgledalo tako da jedete i vježbate na određeni način dok ne dođete do određene kilaže ili dok ne prođe nešto (vjenčanje/godišnjica mature/ljeto), a poslije koga briga… Odahnete jer konačno se možete opustiti i “najesti se”. To je klasična zamka restriktivnih dijeta uparenih s mini ciljevima. I onda se dogodi onaj dobro poznati jo jo efekt.
Dugoročno zadovoljstvo proizlazi iz dugoročne posvećenosti određenim vrijednostima, ne ciljevima. Zdrava i uravnotežena hrana postane užitak za istraživati, eksperimentirati, tražimo što odgovara našem tijelu i kako reagiramo na određenu hranu. Vodimo se njegovanjem i hranjenjem tijela iznutra, jedemo kad smo gladni, a ne da zatrpavamo emocije. Vježbamo jer osjećamo posljedice vježbanja koje dugoročno želimo u svom životu. Npr. znate li u svojoj okolini nekog starijeg gospodina koji redovito vozi bickl ili igra tenis ili nogomet ili trči? Što mislite, važe li se on sljedeće jutro natašte nakon treninga da vidi koliko se pomakao jezičac na vagi?
Primijetila sam da postoji jedna zajednička stvar svima onima koje ovo muči, a to je odnos s tijelom koji je nastao davno. Tu dolazimo do naslova ovog teksta. Nakon naše seanse, jedna moja klijentica uskliknula je “Napokon sam izravnala račune sa starom sobom!” i obje smo osjetile veliku radost i olakšanje. Zacjeljivanje odnosa s hranom, tijelom i samom sobom, često je ključ koji nedostaje u beskonačnim ciklusima dijeta i vježbanja. Tijekom ovog buđenja života i novog ciklusa ispred nas, baš ovo želim i vama, da u novom buđenju ciklusa života i vi osjetite buđenje nekog boljeg i zdravijeg odnosa prema sebi!
