MOŽE LI SE BEBU NAUČITI SPAVATI? O treningu spavanja male djece iz kuta jedne neispavane mame psihologinje

Zamislimo sad jednu nehipotetsku, već vrlo stvarnu situaciju. Majka je neispavana jer je dijete jako često budi noću. Neispavanost vuče za sobom umor, manjak energije, povećanu želju za slatkišima i drugom hranom, manjak koncentracije. Majka želi da dijete spava noću kako bi se oboje bolje odmorili. Dijete se, unatoč majčinoj želji, često budi. Što napraviti?

Vjerujem da se jako puno vas pronašlo u ovoj situaciji. Upravo ovako sam se ja osjećala, a pišem ovaj tekst baš danas kad se ponovno ovako osjećam nakon još jedne vesele noći sa svojim toddlerom. Naime, mislila sam da smo konačno riješili naš problem nespavanja i počeli spavali kao veliki tijekom cijele noći, a onda se moj toddler sjetio, potaknut nevremenom, kako je odlično biti budan noću, malo se prošetati i ćaskati s majkom i, naravno, maziti se.

Čuli smo svakakve savjete kako riješiti taj problem. Većina je bila u stilu: „Ma, ja bi njega pustila da plače. Onda će se izmoriti i zaspati.” Neki su slijegali ramenima bespomoćno, križali ruke i sugerirali nam da nam samo nebo može pomoći.

Ne bih li naučila više, guglala sam nebrojeno mnogo znanstvenih članaka i online programa na tu temu. Iskreno da vam kažem, nisam bila puno pametnija nakon svih tih čitanja i nisam saznala ništa ni pametno ni nešto što bi bilo od praktične pomoći. Većina i znanstvene i neznanstvene literature svodi se na vrlo ostrašćene rasprave o sleeptrainingu iliti po naški “pusti ga da plače” metodi kontroliranog plakanja. Dok jedni strastveno zagovaraju da je to nešto što će zauvijek uništiti krhku psihu i zdravlje djeteta, drugi (pretežno vani, kod nas se to ljudi ne usude naglas reći) zagovaraju metodu kontroliranog plakanja kao pouzdanu metodu koja će dugoročno pomoći djetetu u boljem spavanju, smanjiti umor roditelja te čak idu toliko daleko da sugeriraju da će riješiti problem postporođajne depresije.

Ono što me je zapravo potaklo da ovo napišem komentar je jedne moderatorice na objavu u jednoj mamećoj grupi. Radi se o objavi jedne majke koja je vrlo necenzurirano i oštro pisala o svojem djetetu kao zločestom jer odbija spavati. Naravno, druge mame su je upozorile, neke na ljepši način, neke na ružniji, da dijete nije zločesto, pogotovo dijete od tri mjeseca. Jedna mama joj je sugerirala kako da nauči svoje dijete da zaspi u krevetiću bez prevelikog stresa. Opisala je kako je naučila svoju bebu da se uspava i zaspi u krevetiću. Rekla je da ju je spustila u krevetić kad je bila pospana. Ako bi malo zakenjkala, ne bi je uzimala, već bi promatrala može li se umiriti i zaspati sama. Ako bi se rasplakala, uzela bi je. Ako bi se i dalje meškoljila, pustila bi je da se sama umiri i zaspi. Prema njezinim riječima, tako je riješila problem uspavljivanja djeteta i bila zadovoljna. Iz moje perspektive, nisam tu vidjela baš ništa krivo. Sad dolazi ono što je mene razbjesnilo. Moderatorica joj je napisala da takve postupke ne može preporučivati (iako je riječ o facebook grupi?!?), da se bebe osjećaju napušteno i samo, kao da su prepuštene samima sebi – ukratko, da će ozbiljno narušiti djetetovo emocionalno zdravlje takvim ponašanjem.

Rijetko sam kritična, ali sad moram biti. Ako niste pedijatar, nemojte davati savjete drugima o cijepljenju. Ako niste psiholog, nemojte davati dijagnoze i procjenjivati dječje emocionalno zdravlje. Ako imate zrno soli u glavi, nemojte čitati što piše u mamećim grupama (meni očito to zrno soli u glavi povremeno nedostaje).

Bila sam jako ljuta jer je ta gospođa donijela vrlo konačnu i definitivnu ocjenu o nečemu o čemu se, bez obzira na sve stručnjake, ne može donijeti konačan zaključak. Naime, naše mentalno zdravlje odnosno naš psihički razvoj ovisi o jako puno faktora. Ovisi, naravno, o djetetu, o njegovoj genetskoj predispoziciji, o urođenom temperamentu, o načinu na koji roditelji reagiraju na njegove potrebe, o majčinom (i očevom) mentalnom zdravlju, o prisutnosti traumatskih i nenormativnih događaja u životu pa čak i o socio-ekonomskim uvjetima u kojima živi. Dakle, generalizirati o tome da će dijete koje je majka učila kako da samo zaspi, bez držanja na rukama ili u nosiljci, imati uništen emocionalni razvoj potpuna je besmislica.

Da bi se dijete što zdravije razvijalo, potrebno je uspostaviti kvalitetan odnos između onog tko se brine o djetetu (najčešće majka) i djeteta. Taj odnos gradi se od rođenja (čak i tijekom trudnoće) te se nastavlja intenzivno razvijati do treće godine života. Kad dijete ima povjerenja u majku da će mu pomoći, da će ga nahraniti, utješiti i zagrliti, kad iz sigurnosti majčinog zagrljaja sigurno ide istraživati svijet oko sebe, taj se odnos zove sigurna privrženost. O tome sam već puno puta pisala.

Sigurna privrženost zavisi od majčinih reakcija na djetetove potrebe i, kao što sam napisala, ne kako je reagirala u nekoliko navrata, nego kako je reagirala tijekom tri godine, koliko je bila dosljedna, koliko je pratila potrebe djeteta i kako je u skladu s njima reagirala.

Ono što stručnjake mentalnog zdravlja najviše zabrinjava kod metode kontroliranog plakanja kao načina na koji se dijete uči spavati mogućnost je da će roditelji koji su skloni ignorirati dječji plač biti skloni ignorirati djetetove potrebe i u drugim situacijama. To onda više nije nekoliko noći djetetovog plača i dozivanja roditelja, nego obrazac ignoriranja i drugih djetetovih potreba koji se ponavlja iz situacije u situaciju, iz dana u dan te može dovesti do zanemarujućeg, u nekim ekstremnim slučajevima i zlostavljajućeg, stila roditeljstva. To ne znači da su roditelji koji su se odlučili na metodu kontroliranog plakanja kao načina da nauče svoje dijete spavati zlostavljači, niti to znači da njihova djeca pate od nekih posljedica po svoje mentalno i/ili fizičko zdravlje.

Neke studije provedene na većim i na manjim uzrocima djece i roditelja koji su koristili metodu kontroliranog plakanja navode zaključak da te metode nisu štetne i da ne ostavljaju štetne posljedice. S druge strane, ove studije imaju ozbiljnih metodoloških nedostataka i ne možemo ih prihvatiti kao ultimativnu činjenicu i istinu.

Meni je bio svakako zanimljiv osvrt jedne stručnjakinje koja je naglasila da je zdravlje dojenčadi toliko krhko i da poigravanje s izlaganjem tako male djece velikim razinama stresa dovodi do lučenja kortizola te vrlo lako može dovesti do problema s anksioznim poremećajima u budućnosti.

Ukratko rečeno, nitko ne može posve sigurno ni znanstveno utemeljeno tvrditi kakvo će biti mentalno zdravlje vašeg djeteta kad odraste niti kakvu će ulogu trening spavanja imati u njemu.

Što onda napraviti? Kako onda pomoći i sebi i djetetu da se više naspavate? Imajte na umu da je metoda kontroliranog plakanja zaista ekstremna metoda, ali da između plakanja cijele noći i dojenja svakih sat vremena, spavajući na mami, također ima jedan raspon unutar kojeg možete djelovati. Problem s tim rasponom i takvim rješavanjem problema je da nema gotovih rješenja. Nema metode koju ću vam ja ili netko drugi prepisati. Nema metode u osam koraka nakon koje će vaše dijete spavati cijele noći nakon 11 dana. Ono što će svakako pomoći je da raščistite prvo sami sa sobom što želite i na koji način ćete postići to što želite. Želite li da vaše dijete spava u krevetiću ili da spava s vama u krevetu? Želite li da se samo umiri i zaspi ili želite držati dijete na rukama/prsima? Nakon što odlučite što je ono što bi vama i vašem djetetu najviše odgovaralo pokušajte organizirati predvidljivu rutinu koje ćete se držati svake večeri. Neka dijete ima dovoljno budnih aktivnosti za vrijeme dana i bude fizički što više aktivno i na zraku. Pokušajte odvojiti spavanje od hranjenja, postepeno, tako da to ne bude šok ni stres ni jednom ni drugom. Pokušajte mic po mic ukidati sve one “povlastice” po noći zbog kojih je zabavno biti budan. Kako god bilo, potrebno je imati na umu potrebe djeteta, ali i vas kao obitelji. Nekad je potrebno i popiti koju kavu više jer, eto, ne ide savršeno i biti zahvalan na svemu ostalom. Prateći potrebe svojeg djeteta i svoje obitelji, nećete se dovesti u situaciju da sumnjate jeste li nepovratno oštetili djetetovo mentalno zdravlje. Put nije lagan, ali budimo realni, takav je roditeljski put. Nema prečaca do uspjeha ni kad je riječ o spavanju, kao i u svemu drugom.

Iz moje perspektive nekoga tko jako dugo nije spavao kako treba, mogu reći da sam se često osjećala jako umorno i omamljeno. Čak sam se znala ozbiljno zamisliti bih li ja smjela raditi sve što sam trebala obaviti, npr. voziti. Na autoputu stoji veliki znak DON’T DRIVE TIRED i svaki put kad bih to vidjela nisam znala što misliti i što napraviti. Imala sam obveze s jedne strane, a s druge strane činjenicu da sam vječno bila u stanju sličnom mamurluku. No, nije sve tako crno. U tom periodu života napravila sam stvari na koje sam najviše ponosna, koje su me najviše usrećile i na neki način bila produktivnija nego u nekim drugim periodima svog života kad sam spavala kao top po 9 sati na dan. Bilo je kaotično, pa manje kaotično, pa podnošljivo, pa je opet bilo perioda kad je moja mama nabrojila da se moje dijete 13 puta probudilo do 3 ujutro.  Onda se to opet smirilo i polako uz naš trud, pogotovo mog muža, ali i činjenicom da je naš dječak sad već veći i da je zaista jako sazrio i narastao u zadnja dva mjeseca, došli smo do toga da spava po cijele noći. Baš kao i njegova sestra koja je imala nemjerljivo manje problema sa spavanjem od njega. Dajte vremena i sebi i svom djetetu, naspavat ćete se, doći će i taj dan.