Znam što će mnogi od vas sada pomisliti “Pa kako da prihvatim da ovo?!
Načini na koje patimo često nam se ne sviđaju, štoviše nekima se gade.
Patnja može izgledati vrlo raznoliko. Kod nekih su to uznemirujuće misli, kod nekih drugih su to zastrašujući osjećaji kod nekih je paraliza ponašanja.
Prvi poriv kod mnogih je da se riješe te patnje. Kako bi rekla jedna moja klijentica “Pa ja sam borac, riješit ću se ja i ovoga!” Koliko god da je ovo dobar stav jer je optimističan i snažan, ponekad ta borba može prouzrokovati još više patnje.
Zamislite da se jedan dan probudite s neugodnom misli koja vam se ne sviđa. Zatim krene panika, pa neprestano provjeravanje je li to tako, zatim provjera s drugima, pa silna količina razuvjeravanja, bilo da drugi razuvjeravaju vas ili da sami sebe razuvjeravate. Zatim pokušate pobjeći od te misli, pokušate se zakopati u posao ili u mobitel, međutim, eno je, čim vi skrenete pogled s mobitela, opet iznova se javi. Tijekom dana ste odsutni, analizirate tu misao, pokušavate je sagledati sa svih strana, probate razumjeti odakle dolazi, što vam je, zbog čega ste takvi, probate guglati… Možda vaš partner pokušava doći i doprijeti do vas ili vaša djeca, ali to nekako kao da ne pomaže nego vas još više iritira, pa se povlačite od njih, idete u sobu odspavati ili odmoriti, ali evo ga na, opet je tu. Navečer je pokušate otjerati netflixom ili vinom ili kombinacijom i jednog i drugog.
Kao što ste vidjeli na primjeru samo jednog dana i samo jedne misli, potroši se enormna količina pažnje, vremena, mentalnih kapaciteta, zdravlja na borbu protiv nečega što jednostavno ne želite.
Sad zamislite da to pomnožite nekoliko puta i da je ovo nečija realnost danima, mjesecima…
Količina patnje i vremena koja se tu skupi je zaista jako bolna.
Iako je potpuno razumljivo da svatko od nas ponekad ima uznemirujuće misli i neugodne osjećaje, ponekad je cijena svakodnevne borbe s takvim mislima i osjećajima jednostavno prevelika. Moje klijentice imaju dojam da su ponekad zatočene u svojoj patnji željele bi izaći van, u svoj život.
Mislim da je upravo ovo pravi korak ka oporavku – priznati i prihvatiti za početak da naši načini izlaženja na kraj s patnjom možda ne daju dobre rezultate.
Osim toga, mislim da je važno prihvatiti da svatko ponekad treba pomoć.
Kao što je sasvim razumljivo da ne znamo sami postaviti pločice ili zašiti si neku duboku ranu, ponekad nam je potrebna pomoć da naučimo zacijeliti rane.
Prihvaćanje novih obrazaca mišljenja i ponašanja znaju napraviti velike promjene i u načina na koji se osjećamo, međutim, to ne znači da moramo sve te promjene napraviti sami i bez tuđe pomoći.
Postoje znanstveno dokazane metode i načini izlaženja na kraj s patnjom, kako god da patnja izgledala i nemojte se bojati naučiti nešto novo i pokušati to primijeniti i u svom životu.
Razlika će često biti dobrodošla i osvježavajuća, a vi ćete biti sposobni izaći iz svog uma u svoj život.
