Ok, ok, ok, što li to znači spava kao beba uopće? Mirno, bezbrižno, spokojno? Iskreno, ova fraza je meni velika nepoznanica, a reći ću Vam i zašto.
Kad sam tek razmišljala da pokrenem ovaj blog, jedan član moje obitelji, poznat kao doktor za Facebook, često mi je dok smo razgovarali o blogu i stranicama na društvenim mrežama spominjao temu “Kako da Vaša beba spava cijelu noć”. To je navodio kao primjer teme kojom bih se ja mogla baviti i o čemu bih mogla pisati. Dakle, ja kao psihologinja i kao majka dvoje male djece bih trebala imati odgovor na to pitanje, ali ja sam jaaako daleko od rješavanja tog misterija. Jesam li loša majka jer moje dijete ne spava cijelu noć, kako ga to nisam naučila i jesam li uz to i loša psihologinja jer ne znam odgovore na ova pitanja? Počelo je sve jako optimistično i naravno da sam hvalissavo mislila kako sam ja to mudro njega naučila da spava cijelu noć i to u svom krevetiću. Poslije rituala kupanja, hranjenja i maženja, moj bebač bi slatko zaspao, u svom krevetiću naravno, a tijekom noći će jeo jednom, oko 4 ujutro. Čak sam ga puštala da vidim hoće li nastaviti spavati ili se baš probuditi kad bi se noću počeo malo komešati (takozvana slavna francuska pauza), a kad bi nastavio spavati, bila bih sva sretna ponosna kako sam ja to spavanje genijalno riješila. To je bilo tijekom njegovih prva tri mjeseca života. Onda je došla Stara godina i plakanje, negodovanje, često buđenje, a ja sam mislila “Jadno dijete, vidiš kako mu smeta sva ta buka i petarde i vatrometi!”. Pa se to nastavilo sutradan, pa dan iza, a ja sam bila uvjerena da je to onda samo skok u razvoju i da će ga brzo proći, a on će nastaviti spokojno spavati kao do tada.
Što reći, mladi gospodin će sada godinu dana, a taj skok u razvoju nikako da dođe kraju, evo ni nakon devet mjeseci. Kenjca i prigovara po noći 87679 puta, jede, nosamo se, hvatamo po krevetu, malo plešemo rock’n’roll, puuuno govorimo šu-šu-šu, spavamo isključivo uz bijeli šum, pjevamo zeku i potočića, blistaj blistaj zvjezdo mala i ostali repertoar zabavno-narodno-dječjih uspavanki, grlimo se kao da nema sutra, mažimo pa čupamo kosu, itd, itd. Povremeno bude bolje, pa se probudi samo jednom, ja narvno pomilsim, eto, to je sad to, sad će se naučiti spavati i onda sve ispočetka.
Većinu jutara on se probudi jako sretan i veseo, ja se probudim kao da sam tulumarila cijelu noć, samo je alkohol zamijenilo mlijeko.
Umjesto savjeta kako da Vaše dijete spava cijelu noć, evo mooje liste neuspjeha i savjeta koji me nisu doveli ni do čega.
- “Daj mu bočicu, pa kad se ljiepo najede onda će spavati cijelu noć.”
To mi je bio pokušaj broj jedan. Gospodin nije odbio bočicu, sav sretan na još hrane, zaspao nakratko i nastavio po svom. Na pregledu kod pedijatrice kažem da sam mu uvela bočicu navečer, a ona rezignirano “A zašto kad lijepo napreduje?”
“Pa da bolje spava po noći.”
“I, jel upalilo?”
“Ne, nije.”
“Eto, a jesam vam lipo rekla.”
“Što da onda napravim?”
“Ne znan, i moj Roko nije spavao tri godine. Al nije do mlika.”
Nismo našle odgovor, al nam je objema bilo lakše kad znaš da nisi sama i jedina neispavana.
2. “Pusti ga da plače.”
S obzirom da moj sin nije imao određeno vrijeme buđenja da bi jeo, nego se budio kaotično kad god i kako god, tj. nije bilo nekog ritma hranjenja, ovo nisam ni pokušavala jer iskreno, ja ne vjeujem da bi on shvatio što se događa. Znam da ponekad mame izbacuju noćno hranjenje na koje je dijete naviklo u određeno vrijeme, pa nakon plakanja i negodovanja jer nema dojenja/bočice, nastave nakon dvije, tri noći mirno spavati, ali s obzirom na njegov kaos, nisam to pokušavala jer ako bi on i otplakao sat, dva, pa zaspao, vjerujem da bi se on onda probudio nakon nekog kratkog vremena i što onda? Opet sve iznova? Plus, narvno, tu je i drugo dijete koje bi sva ta dreka i vriska probudila i jednostavno nisam imala snage se dovesti u situaciju da dvoje male djece vrišti usred noći i ne spavaju ni oni, a ni ja. Sleep training je po meni posebna tema i neću sad ulaziti u detalje, ostat ću samo na tome da sam smatrala (i još smatram) da za nas nikako ne bi bila prikladna metoda.
3. Budi se jer vi to zapravo potajno želite.
U jednoj baby knjizi o spavanju sam naišla na ovo mišljenje. Parafrazirat ću, ali glasilo je otrilike ovako. Dijete se možda budi i jede (dojite ga) jer vi to zapravo želite. Možda je to vrijeme mira i vašeg uživanja u dojenju kad se osjećate sretno i zahvalno i zapravo se dijete budi radi vas.
Dakle, kad sam ovo pročitala, prvo sam pomislila da od umora haluciniram, pa sam opet pročitala, zatvorila knjigu i u bradu sebi rekla puno nepristojnih riječi i izraza. Umjesto na zahvalnosti jer dojim dijete 8769 put po noći, osjetila sam zahvalnost na najglupljem savjetu na koji sam ikad naišla.
4. Dojite dijete jer dojena djeca i majke koje doje više spavaju od nedojene djece
Navodno kažu istraživanja. Štoviše, postoji i jedan prilično činjenično potkovan članak koji sam ljetos podijelila na stranici, a ovdje je link. Ne znam, možda tamo neka dojena djeca iza sedam brda i sedam dolina tako mirno spavaju, moje očito da ne.
5. Smeta mu kofein.
Ovo mi je imalo smisla. Pila sam kavu, nećemo si lagati, pila sam dosta kave jer sam bila neispavana, a neispavana sam jer on ne spava, a on možda ne spava radi te kave. Pa sam izbacila kavu. To je bilo prije šest mjeseci. Ne bih pisala ovaj tekst da je upalilo. U međuvremenu sam se vratila kofeinu. Nisam primjetila neku značajnu razliku ni kad sam ukinula, ni kad sam ponovno počela piti.
6. Budi se jer nešto dobije od vas po noći
Kaže sveta knjiga novopečenih roditelja “Prve tri su najvažnije” Milivoja Jovančevića. Moje dijete nešto dobije po noći i to mu je super pa se zato budi? Odgovor sam dala na početku teksta – dobije jako puno toga, a kad bih mu sve to izbacila, došli bi do sleep traininga, na što isto sam se već osvrnula.
I što ćemo sad? Očekujemo Godota, nastavljamo se grliti, mrzovoljno pijemo kavu ujutro i čekam noć kad će moj sin shvatiti da ja užasno pjevam i nemam ni malo sluha, pa se neće probuditi da čuje moje šu-šu i očajno cviljenje koje glumi pjevanje. To be continued očito do jedne prospavane noći u komadu, tko zna kad…
