Bila sam nedavno u jednoj zanimljivoj šetnji po svom kvartu. Želim vam ovo prepričati jer sam shvatila da oslikava način na koji se i inače nosimo s patnjom.
Moj kvart je brdovit i ima dosta uzbrdica i nizbrdica. Dok smo se šetali neki dan moj sin se su oduševio s prizorom naizgled beskonačnog niza stepenica. “Idemo!” viknuo je. Kad sam pogledala kuda bih se trebala spustiti pa zatim popeti, došlo mi je muka. “Zaista?” pitala sam, razmišljajući u sebi nije li dovoljno to što živimo na petom katu bez lifta, pa kud sad još i ovo.
I onda sam shvatila – to je to!
I on i ja možemo imati isti cilj. Doći na drugu stranu brda. I on i ja napravit ćemo to istim putem, na isti način, hodajući nizbrdo pa uzbrdo. Međutim, zapitala sam se kakav će biti taj moj put ako dalje nastavim misliti na način kako sam počela “Pa kud baš sad? Čemu sad ovo? Zašto netko drugi nije išao s njim? Nema li boljeg puta? Bole me noge. Sva sam se uznojila…” Moj put će biti čista patnja. Možda će mi pogled na drugu stranu biti zadovoljstvo, no to i dalje neće poništiti sve ono kukanje i neugodne osjećaje koje je kukanje izazvalo.
Umjesto toga, odlučila sam prići tom zadataku na način da opažam što ima putem, da više obratim pozornosti na to što čujem, kako ptice glasnije pjevaju, a zaželjela sma se toga tijekom zime. Povremeno sam stala. U jednom trenu sam i izvadila vodu i kolače i uživala u okrepi. Imala sma i dalje povremeno misao “Čemu ovo?”, ali pustila sam je da dođe i prođe.
Ovaj prizor “patnje” penjanje po stotinama stepenica je banalan. Možda je vaš izvor patnje puno teži i ozbiljniji. Npr. imate problema na poslu. Kolege i/li šefica su grozni prema vama i to vam stvara grozne probleme, potišteni ste i idete sve teže na poso. No, otkaz u ovo trenu nije moguć dok ne pronađete drugi posao. Dakle, cilj bi bio drugi posao. Dok ga ne pronađete, bit će jako teško. No, kakav će biti taj put do novog posla? Hoćete li istraživati što ima za vas na tržištu rada? Ili ćete misliti da ništa nema smisla, da što god nađete, da će vas opet netko maltretirati i da će biti opet loše? Hoćete li se neprestano zapitkivati što sam ja Bogu skrivila i zbog čega baš ja. To su uobičajene misli koje mnogi od nas imaju u teškim situacijama.
Ključ je u tome koliko ćemo dopustiti tim mislima da zagospodare našom pađnjom i našim životom ili ćemo polagano širiti tu pažnju. Hoćemo li primjećivati i drugo, osim onog lošeg? Hoćemo li sebi odati priznanje za sve dobro što smo napravili? Hoćemo li biti u stanju reći sebi na putu do posla “Primjećujem da se moj um opet bavim mojom šeficom. Hvala na tom podsjetniku! Sad ću svjesno odabrati mirisati voćke u cvatu, sunce koje me grije, osjećaj lakoće u trbuhu jer sam si napravila dokručak koji mi odgovara. Dopustit ću svom umu da otpluta na ovdje i sada ne samo na teškoće.”
Kako bi budisti rekli – bol je neizbježna u životu, ali patnja je opcionalna.
Da bi vam patnja bila opcionalna, potrebne su vam vještine psihološke fleksibilnosti. Sposobnost prihvaćanja boli, sposobnost, nošenja s neugodnim mislima, mogućnost vraćanja iz misli u sadašnji trenutak, veća razina prisutnosti, sposobnost sagledavanja sebe u širem kontekstu, potrebno je znati koje su naše vrijednosti i oko čega ćemo se svjesno truditi u životu. To je zapravo psihološka fleksibilnost, supervještina mentalnog zdravlja.
To je osnova po kojoj je kreiran je grupni program “Jačanje ženskog mentalnog zdravlja”. Radom na razvoju psihološke fleksibilnosti, supervještine mentalnog zdravlja, razvijamo psihološku otpornost i sposobnost izlaženja na kraj sa svojim problemima. Dakle, nije cilj da vam neki stručnjak servira rješenje vašeg problema, nego da se dovoljno osnažite da sami rješavate svoje probleme.
Sljedeća, četvrta po redu, grupa “Jačanje ženskog mentalnog zdravlja” kreće s radom 1.5. Prijaviti se možete putem ovog obrasca, a prijave se zatvaraju kad se popune mjesta.
