U mojoj gimnaziji engleski jezik predavala je jedna jako osebujna časna sestra. Svašta u vezi nje je bilo drugačije nego kod drugih časni, ali i kod drugih profesora. Dok su drugi radili revnosno na tome da ispredaju lekcije iz svog predmeta, ona kao da se time nije zamarala previše, ali je vrlo rado dijelila i neke druge lekcije, koje je nitko nije tražio, a činilo mi se da ih ni ne razumijemo u to doba.
Jedna od lekcija i parola koje je ponavljala bila je “Morate moći biti sami sa sobom.” Kao po običaju, redovito sam prekretala očima na takve izjave, ali sam s godinama počela shvaćati što to znači.
Kad sam počela živjeti sama nekoliko godina poslije, počeli su me proganjati različiti demoni, hrpa neugodnih misli, uznemirujućih osjećaja, propitkivanja o odnosima, prijateljstvima, vezama, muškarcima, o mojoj obitelji… Iako sam bila u vezi i iako mi je bilo jako drago da povremeno ipak nisam sama, tek sad shvaćam koliko je bilo nužno da u tišini i osami shvatim što su to sve moji trigeri, što je to što mene muči i koji smjer je smislen za mene. Daleko od toga da je bilo ugodno, ali nije bilo bijega, morala sam biti sa svim tim neugodnim osjećajima. Na taj period života podsjetio me jedan podcast nedavno i tek sam sad shvatila, kao i sugovornica na tom podcastu, koliku uslugu mi je napravila mama jer mi je to omogućila.
Onda dođe period života u kojem nikad niste same, a to je majčinstvo. To je izazovno u drugom smjeru. Međutim, ono što sam primijetila kod nekih svojih klijentica, ali i u raspravi koja se zahuktala u mom inboxu nakon što sam napisala na Instagramu da ću nekoliko dana biti bez djece je da neki nikad nisu bez djece. Ali, važno je naglasiti da to nije heterogena skupina ljudi.
Neki nisu nikad bez djece jer žive u inozemstvu i nisu u mogućnosti priuštiti si dadilju.
Neki nisu nikad bez djece jer žele svaki trenutak provoditi s njima i to je svjesni izbor.
Međutim, jedan dio tih ljudi koji su baš uvijek s djecom koriste djecu kao štit od suočavanja. Nekima je bavljenje djecom štit od suočavanja sa samim sobom, a nekima štit od suočavanja sa svim problemima unutar partnerskog odnosa koji se nakupljaju i nakupljaju. Kad par kaže da nikad nisu negdje otišli sami ili proveli zajedničko neko vrijeme bez djece, to je velika crvena zastava u odnosu.
Djeca su tu da se brinemo o njima, volimo ih, pomažemo im, odgajamo ih i tako dalje i tako dalje, ali ne smiju biti alat uz pomoć kojeg ćemo bježati od onog što traži našu pažnju. Uznemirenost i/li patnja kad ostanemo sami ne mora nužno biti nešto strašno. Može biti i poziv na rast i razvoj, na to možemo gledati i sa znatiželjom, željni znanja da otkrijemo što stoji iza toga i što nas poziva na promjene. Jedan od najkorisnijih alata koji možete naučiti u tom razdoblju je i mindfulness. To je zaista način na koji ćemo upoznati sebe i suočiti se s tim što je unutar nas, umjesto da bježimo do toga.
