Ovaj vikend je odjeknula vijest da je gotovo s nadriliječništvom Ane Bučević. U svim medijima se gromko oglasio psihijatar dr. Herman Vukušić, zagrmio da se ona bavi nadriliječništvom, a mediji su na njegov mig krenuli bacati kamenje i udarili po toj nesretnici bez milosti. Na taj val su onda zajahali i ostali, policija, DORH, pa čak se i ministar zdravstva oglasio. Kao najveći krimen joj se stavlja to što je tvrdila ljudima da će im tzv. vorteks pomoći i da trebaju raditi na sebi i svojim uvjerenjima, pa će tako bolje osjećati.
Slažem se u potpunosti s dr. Hermanom Vukušićem da neka se svatko bavi propagiranjem kakve god želi filozofije i načina života, sve dok ne spominje termine bolesti – ozdravljenja – iscijeljenja. Također, slažem se da je za neke ljude može biti pogubno uvjeravanje da je sve na njima i da su sami krivi ako im je loše i loše se osjećaju. Da ako samo to “žele” da će se početi bolje osjećati i živjeti bolje. Zbog toga ja nikad nisam ni čitala ni slušala na Youtubu Anu Bučević. Poslušala sam jedan njezin intervju u kojem je ona obrazložila ono u što vjeruje i što propagira i nije mi se uopće svidjelo. Djelovalo mi je uvjerljivo otprilike kao kad bi Esmeralda došla i krenula nam svima objašnjavati što je ljubav jer se na kraju serije ipak udala za Jose Armada. Smiješno, pretjerano sladunjavo, neutemeljeno, pa čak i malo glupasto. No, tko voli nek izvoli.
Međutim, mene je zasmetala jedna druga stvar u hajci na dotičnu. Zasmetalo me što mi se čini da to nije hajka na nadriliječništvo, nego na njezin uspjeh. Ona zarađuje (ili je zarađivala) jako puno i nekako to nikome nije pretjerano smetalo, štoviše često je bila baš u medijima koji je sad napadaju. Vrlo slično je pričala i onda i sada. Ali nakon što je pao Gazda Todorić, nekako je postalo lakše i ljepše gaziti po nekad bogatima i slavnima o kojma se nije smjelo pisnuti i kojima su zavidjeli. Nakon što je Gazda protjeran, njegova kćer više nije marketinška stručnjakinja kako su joj prije tepali, nego krpa kojom će obrisati tabloidne podove, a skupa s njom, onda i s Anom Bučević. Smeta me to licemjerje.
Ako je medijima i cijenjenim psihijatrima baš stalo do toga da ljude ne zaluđuju kojekakvi sumnjivi gurui, baš u susjedstvu dr. Hermana Vukušića je jedan guru za kojeg ljudi također smatraju da će ih iscijeliti. Ako je podignuo kaznenu prijavu protiv njega, pozivam ga da podigne i protiv Brace sa Srebnjaka. Ali, ipak je on muško i još puno bogatiji nego Ana Bučević, pa će vjerojatno pričekati s tom prijavom.
No, mene zanima jedna druga stvar. Kako to da se stječe dojam da se ljudi nemaju kome obratiti na pomoć, pa se u nedostatku adekvatne pomoći i u očaju okreću kojekakvim sumnjivi guruima koji im obećavaju nemoguće, a oni rado ta san o nemogućem plaćaju?
Prije nekoliko tjedana je pokrenuta fantastična inicijativa #spasime. Ona je ukazala na jako puno problema u sustavu pomoći osobama koje su preživjele partnersko i obiteljsko nasilje. Pošto sam jako puno godina radila u udruzi koja je pomagala ženama i djeci koje su preživjele partnersko i obiteljsko nasilje, jedan od najčešćih problema s kojima su se te žene suočavale je nerazumijevanje u Cantrima za socijalnu skrb, te tromost i sporost sustava, pogotovo pravosuđa.
Sad se postavlja pitanje, kako je došlo do toga da su osobe kojima je prijeko potrebna pomoć, jako nezadovoljni sustavom psihosocijalne pomoći? Mislim da se baš tu krije problem zbog čega se i zašto ljudi kreću kojekakvim šarlatanima, guruima, lifecoatchovima i sl. Naš javni sustav pomoći kojima bi trebao biti dostupan svima često se oglušuje na vapaj za pomoć onima kojima je ta pomoć najpotrebnija. iako se sad stavlja na krimen Ani Bučević to da je ljude uvjeravala da je sve to njih i da je krivnju za njihove probleme svaljivala na njihova vlastita leđa, baš takve poruke se mogu nažalost često čuti od licenciranih stručnjaka u Centrima za socijalnu skrb. Poruke popu “gospođo, takve stvari vam se ne riješavaju u centru za socijalnu skrb nego u bračnom krevetu2 ili “gospođo, ne možete vi odlučiti da ne želite više ništa s vašim nasilnim mužem – vi ćete s njim ostati spojeni kao prst i nokat”. To su primjeri stvarnih žena koje su se obratile za pomoć nakon što su doživjele partnersko, a irekle su ih osobe koje rade u centru za socijalnu skrb i jedan poznati psihijatar. Svi s licencama za rad i odgovarajućim profesijama.
Mi stručnjaci koji radimo u pomagačkim zanimanjima, na nama je da pronađemo najbolje načine kako pružiti pomoć onima kojima je pomoć najpotrebnija i koji nam se obraćaju za pomoć. Na psihijatrima i psiholozima je da pruže ljudima uvid u mentalno zdravlje, da preventivnim akcijama ukažu na probleme s kojima se može svatko od nas susresti, a koji su uz domene mentalnog zdravlja. Potrebo je ukazati da je depresija bolest od koje će nažalost sve više ljudi oboljevati. Da ljudi koji imaju problema s mentalnim zdravljem zaslužuju pravovremenu i praktičnu pomoć. Da nije “sve to u njihovoj glavi” i da si samo trebaju “posložiti kockice” u glavi i da će tako razriješiti sve svoje probleme. Trebamo širiti svijest da psihoterapija nije samo ležanje na kauču nego pomoć koja je često krucijalna za mentalno zdravlje. U psihoterapiji nema gotovih riješenja, ali daje mogućnost da svoje probleme zrelo i adekvatno riješavamo u budućnosti. Da nam može pomoći riješiti se teških tereta iz prošlosti, ali ne vibriranjem na određenoj razini nego izgradnjom kvalitetnog odnosa povjerenja sa svojim psihoterapeutom, spremnosti na razgovor o bolnim temama, plakanjem, kao i sa spremnosti na primjenu psihoterapijskih tehnika i alata koji će nam pomoći.
Možda se nekome čini blesavo što iz tjedna u tjedan pišem o psihologijskim temama, doduše iz perspektive jedne mame, ali vjerujem da ako želimo smanjiti utjecaj koejekakvih sumnjivih gurua i prodavača magle koji mogu naštetiti ljudima koji žele (i potrebna im je) pomoć, onda trebamo ukazivati na to gdje se pomoć nalazi, što pomoć podrazumijeva, te širiti svijest o mentalnom zdravlju, a kako bismo svi skupa zadržali trunku zdravog razuma i kritičkog mišljenja.
