Ako ste ikad odlučiti posjetiti psihologa/psihijatra/psihoterapeuta, gotovo sigurno su došle dvije teme na dnevni red. Odnosi s drugima i briga o sebi. Ponekad su te teme usko isprepletene, pogotovo kad se radi o obiteljima, pa i o obiteljima s jako malom djecom. To iskrsava u odnosima s djecom, u odnosima s partnerom, svojim roditeljima, na poslu.
Suprotno čestom mišljenju da neki ljudi ne znaju što je dobro za njih, mislim da gotovo svi ljudi znaju što je dobro za njih i imaju usađen osjećaj svog osobnog integriteta od rođenja. Kao bebe zauzimaju se za sebe – plaču, protestiraju, traže hranu, utjehu, blizinu. Međutim, kako odrastamo i prilagođavamo se drugim ljudima oko sebe, prvo roditeljima i ukućanima, tako onda i svima ostalima oko nas, tako to naše jasno traženje mjesta za sebe utihne.
I dalje smo svjesni svojih potreba, želja, svojih vrijednosti, snova i fantazija, ali onda nastupi ono veliko ALI… Što će tko reći, nije prikladno, nije važno, netko drugi je trenutno važniji i sl. To posebno nekako postane vidljivo u partnerskim odnosima kod nekih ljudi, a kod nekih u roditeljstvu. I dok je sasvim ok da kao majka stavite svoje potrebe na drugo mjesto kad donesete bebu kući, ako to potraje mjesecima, godinama, na kraju nitko nije sretan u tom odnosu. Nema zadovoljstva u odnosu jer nema postavljenih granica nego se slobodno prelazi preko tih granica. I Jesper Juul je u pravu kad kaže da granice nisu potrebne djeci, nego roditeljima, da roditelji znaju koje su njihove mogućnosti i granice i tu odrede crtu.
Što to znači na primjeru?
Vi i dijete dolazite iz vrtića i s posla. Umorni ste, naživcirani od problema s kojima ste se susretali na poslu i želite pola sata mira i tišine. Dijete vas pokušava animirati, zapitkuje pitanja, traži od vas blizinu, tjera vas na igranje, vi pokušate, ali nemate volje i energije. Rezultat je cendravost, a vaša nervoza se samo pojačava. I onda se izderete “Pusti me na miru!” Možda dodate u sebi ili na glas kako su ta djeca prezahtjevna, s previše energije, nezahvalna ili da možda nikad niste ni trebali imati djecu.
Zna li dijete da vi želite pola sata mira i tišine? Čija je zadaća da to osigura? Dječja ili vaša? Zna li to vaš partner?
Ovdje se često javi krivnja i to je ključna zapreka. “Kakva sam ja to mama kad…?” nadopunite sami. Pa odustanemo od toga da si osiguramo nešto što nam je potrebno jer ne možemo podnijeti krivnju.
Slična stvar je i s partnerima. Što god da je ono što vi želite i smatrate da je potrebno u vašem životu, često to morate iskomunicirati s partnerom. Bilo da se radi o tome da želite upisati program vježbanja ili da želite više seksa, morate to priopćiti drugoj strani. I onda krenu pitanja u našem umu “Što ako on bude ljut jer mora biti toliko dugo sam s djecom? Što ako on bude prigovarao da ni on ne ide vježbati, a ja idem tri puta tjedna? Što ako on bude mislio o meni da sam_________?”
Javi se strah da ćemo na neki način uznemiriti partnera i onda će nas on odbaciti (bilo da će se ljutiti, prigovarati, ignorirati ili na druge različite načine iskazivati svoje nezadovoljstvo). Kako ću onda s osjećajem krivnje da sam sve to ja prouzrokovala? I evo opet ključne zapreke – krivnja i strah.
Vjerujem da ste do sada shvatili da je nekima jako teško postavljati granice i brinuti o sebi baš zbog neugodnih osjećaja na koje naiđu. Nekima su prepreke raznorazna uvjerenja poput “Dobre majke nikad ne stavljaju sebe na prvo mjesto” ili “traumatizirat ću svoju djecu” ili “sad kad sam se udala nije više važno što ja mislim i želim”. Ali, ta uvjerenja nisu takav problem kao ogromni osjećaji krivnje i straha.
Dobra vijest je da možete početi eksperimentirati. Što će se dogoditi ako pokušam se zauzeti za sebe skupa sa svojim strahom. Što će se dogoditi ako pokušam, skupa sa svojim osjećajem krivnje?
Za one kojima se to čini prevelika prepreka, uvijek je to psihoterapija, bilo individualna ili grupa. Postoje učinkovite i znanstveno dokazane metode poput mindfulnessa koje nam pomažu izađi na kraj s neugodnim osjećajima i uznemirujućim mislima.
