Bit ću toliko slobodna da vam ispričam svoje iskustvo s faksa. Ako ste naivni kao ja kad krenete studirati psihologiju onda očekujete da će valjda klinička psihologija biti otprilike sve što ćete učiti, uze naravno neke druge zanimljive kolegije poput dječje psihologije ili zdravstvene psihologije. Ali onda vas dočekaju “seksi” predmeti kao praktikumi, sve moguće i nemoguće vrste metodologija, statistika, matematika, psihometrija i čitavo čudo teško savladivih predmeta koji naizgled nemaju nikakve veze s onim što ste vi vjerovali da ćete učiti i studirati u punom smislu te riječi. E, da zaboravila sam i sveti gral prve godine – psihofiziku! Možete misliti kolika je bila moja razina oduševljenja. #lol (nije je bilo)
Tek na trećoj godini dočekala sam tu svoju kliničku psihologiju i potpuno u svom stilu, pokisla zakasnila na početak. Ali kakav početak! Naša profesorica je jako dobro detektirala zbog čega će nam često dolaziti ljudi na savjetovanje i psihoterapiju. Reći će da nisu sretni. Da su loše raspoloženi. Smatrat će da je sreća nešto što zaslužuju i što bi trebalo biti očekivano stanje, a eto, njih kao da prečesto zaobilazi. Samo da vam stavim stvari u kontekst. Ovo sam čula na predavanju prije 18 godina. Zamislite koliko je porastao taj pritisak da trebamo biti sretni od tada. Zapamtite, tad nije bilo ni društvenih mreža i pametnih telefona. Nije bilo ovako okrutnog i lako dostupnog načina uspoređivanja vlastite i tuđe sreće kroz idilične obiteljske fotografije, seksi putovanja i savršeno dekorirane domove na društvenim mrežama.
Ono što mi se na početku studiranja činilo toliko dosadnim, nepotrebnim i zamornim, kao što je učenje o psihologiji kao jasno mjerljivoj znanosti, što više starim, što više imam iskustva, što se više susrećem s različitim guruima, čini mi se da je tim važnije. Psihologija je zaista znanost i može jasno mjeriti vaše raspoloženje, promjene raspoloženja, a samim tim, može i izvoditi zaključke na temelju istraživanja o ljudskim emocijama.
Ako laike pitate ili ako svatko pita svoje klijente kako se osjećaju, imat ćemo slične odogovore.
Činit će se da je sreća trajala samo nekoliko trenutaka.
Puno njih će imati dojam da je anksiozno stanje trajalo cijelu vječnost.
Reći će da je strah bio toliko intenzivan , da su i sada pod dojmom tog straha i još uvijek se boje.
Ono što je vjerojatnije da se dogodilo je sljedeće kad su u pitanju neugodne emocije:
Intenzivan strah je možda trajao nekoliko minuta, najviše dvadeset. Sve ovo preostalo vrijeme za koje smo imali dojam da smo se samo mučili sa strahom, anksioznošću i brigama je bilo vjerojatno vrijeme koje smo proveli pokušavajući se riješiti tog straha. Ne samo ovog prošlog straha, nego i svih budućih iskustava straha. Takvo neugodno stanje borbe s vlastitim doživljajima straha, neuspjeha, gubitka, može potrajati jako, jako dugo.
Što onda možete napraviti sljedeći put kad iskusite neku neugodnu emociju’
- Možete se zapitati koliko dugo taj osjećaj traje zapravo? (možda uopće ne tako dugo)
- Možete ga pustiti da dođe i prođe bez borbe s njim (i uštedjeti si sve ovo vrijeme gore navedeno)
I najzad, ostaje pitanje sreće. Vratit ću se na ono predavanje s početka koje sam slušala pokisla i u stresu radi kašnjenja. Koliko god jučerašnji dan bio dobar, koliko god imali neke lijepe trenutke, i oni će proći. Svako sljedeće jutro morat ćemo se iznova sjetiti svega onoga što postoji u našem životu zbog kojeg imamo razloga se sjetiti da smo sretni. Jednostavno, sreću moramo svako jutro prizvati, htjeli to ili ne.
