Roditelje se često poziva na to da kontroliraju svoje emocije. Naizgled je recept jednostavan – naučite kontrolirati svoje emocije kako bi dijete naučilo kontrolirati svoje emocije. Međutim, ovdje se često brkaju dva pojma – kontroliranje ponašanja i kontroliranje emocija. Ono što zvuči dobro napisano, vrlo često je daleko od realnosti, a to je da većina roditelja dođe u situaciju u kojoj ne mogu kontrolirati ni emocije ni ponašanje.
Kad bismo pitali prosječnog roditelja, sigurno bi htio kontrolirati i svoje emocije i svoje ponašanje. Doduše, nitko nema problem s tim da kaže “Previše sam sretna sa svojom djecom, ne znam kako da obuzdam tu sreću!” Ono što većina želi je da ih ne preplave ljutnja, bijes i ostale neugodne emocije, posebice kad su usmjerene ka vlastitom djetetu. Jedan od najčešćih trigera roditeljske krivnje je upravo sljedeće – imaju dojam da se ružno ponašaju prema onima koje najviše vole, prema vlastitoj djeci. Takvi ispadi obično krenu s ljutnjom i bijesom, bilo kod djece ili kod roditelja.
Najčešće pitanje koje mi roditelji postavljaju u takvim situacijama je sljedeće: “Zašto se ne mogu kontrolirati? Zbog čega ne mogu ostati hladne glave i smirena?” Žele najbolje pa nastavljaju “Ja bih trebala smiriti svoje dijete, a ne da me drugi opominju da se prvo ja smirim, a onda da mogu smiriti dijete.”
Razlog se krije u međusobnoj koregulaciji emocija. To bi značilo ovo uobičajeno i poželjno. Roditelj je smiren i smiri svoje dijete. Međutim, koregulacija ide i u drugom smjeru – dijete je uznemireno i roditelj se uznemiri. To je posve prirodna i očekivana reakcija, baš onakva kakvu je evolucija priželjkivala. Zamislite samo da su roditelji uvijek smireni i nikad uznemireni. Znate što bi bila posljedica toga? Djeca bi plakala bez kraja i konca, a rijetko tko bi odgovorio. Na ovaj način, kad se dijete uznemiri i plače, roditelj je odmah tu negdje – da provjeri što mu je, utješi, nosi, zadovolji njegove potrebe. Samim time, emocije, pa i one neugodne, nisu naši neprijatelji koje hitno trebamo iskontrolirati ili ih proglasiti nepoželjnima. One su glavni sastojci roditeljske supermoći.
S druge strane, posve je legitimna želja da se ponašate bolje i da unatoč burnim emocijama, budete onakvi roditelji kakvi priželjkujete biti. U ovome vam može pomoći jedna psihološka osobina koju je potrebno razvijati i njegovati, a zove se psihološka fleksibilnost. To bi značilo sljedeće:
- Prihvaćanje da se i vi čovjek s različitim ugodnim i neugodnim mislima, emocijama, tjelesnim senzacijama, problemima, vrlinama i manama.
- Defuziranje od neugodnih sadržaja, tj. vještina koja vam omogućuje da vas ne preplave neugodne emocije i misli.
- Sposobnost da budete u sadašnjem trenutku, da se sada i ovdje suočavate s problemima, bez da ste u oblacima, obuzeti sami sobom ili prijašnjim problemima i nakupljenim frustracijama.
- Da ste u stanju vidjeti sve ono što bi netko sa strane vidio – koliko truda, ljubavi i pažnje ulažete svakodnevno.
- Vrijednosti – kako bi znali kakvi roditelj želite biti, kakav život želite voditi, kako se brinuti o sebi i drugima
- AKCIJA – mogućnost da svjesno odaberete svoje ponašanje i smjer u kojem želite ići u životu.
Ukratko bit ćete u stanju izaći iz svog uma koji je često preopterećen i krenuti u svoj život onako kako biste ga željeli živjeti.
Za one koji smatraju da je im je potrebna ovakva vrsta rada na sebi, jesenski ciklus programa počinje 19.9. i trajat će do 18.11. Mjesta su ograničena, a prijave se zatvaraju kad se popune sva mjesta na programu.
Napravi već danas mali korak za sebe, bilo da je to poziv prijateljici, šetnja u prirodi, molitva ili prijava na program Suosjećajnija i mentalno jača mama.
