Može li intenzivan rad na sebi biti kontraproduktivan?

Ova naizgled paradoksalna situacija može se dogoditi svima. S obzirom da imam online zajednicu žena s kojima razgovaram i dijelim mišljenje, kao i svoje klijentice od kojih neke pohađaju program, a neke idu na psihoterapiju, vidim da je to problem na koji mnoge žene naiđu.

Bilo da slušaju podcaste o osobnom rastu i razvoju, mentalnom zdravlju, bilo da čitaju knjige i prate različite Instagram profile o odgoju i psihologiji djece, vrlo često su frustrirane i nesretne iz jednostavnog razloga. Imaju osjećaj da nisu dovoljno dobre. Što više toga nastoje naučiti i primijeniti u svom životu, to su nekako sve nezadovoljnije. Postaju ljute na same sebe “Kad sve to znam kako i dalje mogu biti nervozna/ljuta na svoju djecu/vikati ponekad/imati razdoblja depresije i tuge?”

Moj dojam je da self help industrija ima jednu veliku manu, a to je da obećava rezultate svima, iako nisu svi u istoj poziciji, nemaju svi iste kapacitete i resurse na raspolaganju, nemaju svi istu razinu podrške i pomoći i nisu svi odgojeni na isti način. Da se razumijemo, nemam ništa protiv self helpa. Volim čitati stručnu literaturu, popularno znanstvene knjige, kao i poneki self help.

Mene ljuti ili bollje rečeno boli jedan nusprodukt svega toga. Takva vrsta rada na sebi ponekad raspiruje idealnu sliku nas samih. Sanjarimo o tome kako ćemo postati bolje osobe ili savršene majke ili dobre partnerice sa strastvenim odnosom. Povjerujemo da samo ako primjenimo sve to što nam se nudi, to ćemo zaista i postati. Međutim, koliko god se trudile, i dalje tu postoji jedna obična, realna ja, koja je jako daleko od neke idealne verzije same sebe. Što je razlika između te idealne ja i realne ja veća, to je veća frustracija i patnja.

Počinjemo se ljutiti na tu realnu ja, kritizirati je, gledati poprijeko, izbjegavati odraz u ogledalu jer tko bi se suočio sa svim tim što zapravo jesmo.

Iako vjerujem da nema boljeg mentalnog zdravlja bez nužnih promjena u životu i ponašanju, prije nego nastupe sve te promjene, meni se čini da moramo prvo naučiti prihvatiti svoje realno ja, da moramo razviti suosjećanje, a ne kritiku prema tome kakvi smo i tko smo, da moramo njegovati nježnost prema sebi.

Nažalost, od malena su nas jako dobro naučili kako da kritiziramo i kako da kukamo. Mnoge od nas nisu učili suosjećanju prema samima sebi, prema svojoj patnji, prema tome tko smo i kakvi smo. Dobra vijest je da se to može naučiti. Na tim principima funkcionira Terapija usmjerena na suosjećanje.

 Jedna od najvažnijih i prvih stavki programa Suosjećajnija i mentalno jača mama je upravo učenje ovoga – kako se brinuti o sebi i dati si dozvole za to, kako imati suosjećanje prema samoj sebi i konačno stati na kraj unutarnjem kritičaru.

Za one koji smatraju da je im je potrebna ovakva vrsta rada na sebi, jesenski ciklus programa počinje 19.9. i trajat će do 18.11. Mjesta su ograničena, a prijave se zatvaraju kad se popune sva mjesta na programu.

Napravi već danas mali korak za sebe, bilo da je to poziv prijateljici, šetnja u prirodi, molitva ili prijava na program Suosjećajnija i mentalno jača mama.