Na jednoj konferenciji prije više od deset godina, slušala sam prikaz slučaja koji je iznosila jedna ugledna psihologinja. Jedan dio izlaganja mi se osobito usjekao u pamćenje, način na koji je opisala svoju klijenticu:
Visoko izražen perfekcionizam koji klijentica nije u stanju ostvariti zbog čega se javljaju anksiozne i depresivne smetnje.
Po meni, u jednoj rečenici je opisala sve što perfekcionizam napravi osobi. Da se razumijemo, psiholozi smatraju da je perfekcionizam loš. S obzirom da ljudi iskreno razgovaraju s psiholozima, što se uvelike razlikuje od nasmiješenih slika i idiličnih videa koje postaju na društvene mreže, vidimo pravo naličje nečijeg naizgled idealnog života. Nažalost, iza puno tih života stoji puno patnje. Pod tim ne mislim da postoje neki problemi koji su skriveni poput nevjere u braku, zlostavljanja, loših obiteljskih odnosa i sl, nego da postoje izmučeni muškarci i žene u vrtoglavoj jurnjavi da sve stignu i uspiju sve biti. Kao što zna svatko tko je pokušao biti superžena ili supermuškarac, to nije moguće.
Naravno, neki onda odustanu jer shvate da su im zdravlje i/li duševni mir važniji od nekih drugih stvari koje su sebi stavili kao prioritet. Iz mog iskustva, neke žene se na početku majčinstva pogube nastojeći doseći to savršenstvo. Važno je znati:
- savršenstvo u majčinstvu ne postoji,
- djetetu nije potrebna savršena majka nego dovoljno dobra,
- pojam savršenog se jako razlikuje od pojedinca do pojedinca.
Razlog zbog kojeg nastojimo to dostići je to što želimo najbolje za svoju djecu i drugi razlog je to što nemamo dovoljno iskustva u majčinstvu koje nam je potrebno za samopouzdanje. Onda taj manjak samopouzdanja nastojimo nadoknaditi učenjem od drugih (najčešće po društvenim mrežama) što stvori nerealnu sliku o tome što sve trebamo usavršiti da bismo bile dobre majke. Od kuhanja jela s namirnicama za koje nismo čuli preko pravljenja DIY projekata (iako imate dvije lijeve i niste voljeli likovni ni u osnovnoj, kamoli sad) do toga da uvijek imate zavidnu razinu samokontrole i socijalnih vještina koje se danas nameću kao idealni način razgovora s djetetom. Pa onda još i savršeno organizirane kuhinje, a vi imate volje i vještine čišćenja i organiziranja na razini lopova nakon pljačke stana. O depresijama koje su nastale kao nusprodukt kampanja za popularizaciju dojenja neću ni početi.
Da se razumijemo, nemam ništa protiv ičega od toga. Samo, to sve nije potrebno da biste bili dovoljno dobra majka svom djetetu. Vaše dijete treba baš vas, a ne neku idealnu sliku majke koju su kreirali mediji i društvene mreže. Onda se postavi pitanje što je vama bitnije – biti “samo” mama tom djetetu ispred vas, sa svim svojim vrlinama i manama ili potreba da dobijete potvrdu od drugih da ste dobri jer ste uspjeli _________ (nešto što ste si nametnuli).
Da biste bili dovoljno dobro ili čak odlično, ne treba vam potvrda drugih niti neka posebna postignuća. Ne treba vam još novaca, još djece, još čišća kuća, još izleta s djecom, još podoja. Sve to skupa neće nužno dati odgovor na prazninu koju osjećate, neće će donijeti veliku količinu umora.
Vaše potrebe za bliskošću, intimnošću, ljubavi, sigurnosti, hranom, odmorom, drugim ljudima, umjetnosti, plesom, fizičkom aktivnosti, duhovnosti, također su bitne. Da bismo dugoročno funkcionirale kao majke moramo krenuti primjenjivati dva principa:
- zadovoljavati i svoje potrebe, a ne samo tuđe,
- usvojiti naviku da postanemo zadovoljne i s tim da manje više smo uspjele to što smo željele postići, umjesto crno bijelog gledanja na samo sebe (ili sam uspjela sve pa je ok, ili nešto ne valja, pa je sve katastrofa).
Kako to postići učimo u grupnom radu temeljenom na kognitivno bihevioralnoj psihoterapiji i najnovijim znanstvenom utemeljnim činjenicama. Sve potrebne informacija nalaze se na web stranicama Mamologije.
