Neki dan sam bila u knjižnici i dopala mi je u ruke predivna, topla, pametna, inspirativna i jako dirljiva slikovnica. Prvo sam se rasplakala, pa sam je pročitala svojoj #kćerkicizvjerčici, pa sam je podjelila na Instagram storyjima gdje mi je puno Vas reklo da ste je pročitale i da Vam je apsolutni favorit.

Na drugo čitanje, a u ovih dva dana sam je pročitala još barem 85 puta, shvatila sam da iza te divne priče i prekrasnih ilustracija stoji još nešto, a to su osnovni postulati psihologije o odgoju djece i temeljne postavke brojnih psihoterapijeskih pravaca, uključujući i moj, kognitivno bihevioralni pristup. Stoga je ovo jedan malo drugačiji osvrt na knjigu, ali nadam se da ćete je nakon ovoga pročitati i srcem, baš onako kako treba i to ne samo svojoj djeci, nego i sebi za dušu.

Radost otkrivanja tko si ti

Što je naš prvi zadatak kad se beba rodi? Otkriti tko je ta beba. Beba nam pomaže u tome, plače, kad joj nešto ne odgovara, smiruje se kad je sretna i zadovoljna, a na nama roditeljima je da otkrijemo zajedno s bebom kakve su to bebine potrebe što ona voli, kako voli da je se nosi, hrani, ljuljuška, premata ili uspavljuje. Kako slikovnica predivno kaže “ovo je prvi put da si ti stvarno ti”, a što bi značilo da nije ni svoja mama, ni tata, ni stariji brat ili sestra. Radost tog zajedničkog otkrivanja i davanje djetetu mogućnosti da bude tko je, zapravo je najveća radost i odgovornost roditeljstva.

Što ćeš postati?

Nevjerojatno, ali istinito, još uvijek ima djece kojima se oduzima odgovornost samostalnog izbora što će postati. Naravno da to ide iz najboljih namjera, da roditelji brinu za svoje dijete, ali zapravo s nametanjem naših ideja i naših izbora što bi dijete trebalo ili smjelo postati, sužavamo njegov svijet i na neki način njegove kapacitete. Ono što je druga opasnost nametanja naših očekivanja što bi dijete trebalo postati je činjenica da mi ne znamo što će biti u budućnosti, kakvi poslovi će postojati, što će se cijeniti, pogotovo jer već sada postoje stotine i tusuće radnih mjesta za koje prije pet ili deset godina nismo ni mogli znati da će postojati. Znamo li mi zaista što je pametnije završiti kad više ni doktori nisu ono što su bili nego će u budućnosti većinu njihovog posla obavljati roboti i tehnologija?

No, na stranu roditeljski dobronamjerni savjeti, ovo je prekrasan pokazatelj baš onog što bi roditeljstvo trebalo biti, a to je otkrivanje zajedno s djetetom svijeta i onoga što će dijete postati. Stavljanjem odgovornosti na njega da nam da odgovor na pitanje što će postati, a dok ga mi gledamo i podržavamo u njegovim izborima, dajemo mu odgovornost za njegov život i učimo ga odgovornosti za vlastite izbore, pobjede, greške i životne odabire.

Slika o svijetu

Velik dio našeg mentalnog zdravlja ovisi o trima stvarima – slici koju imamo o svijetu, slici o drugima i slika o nama samima. Ako djetetu govorimo kako je svijet jedno strašno mjesto, da je sve jako opasano, da su drugi ljudi zli ili opasni, to se odražava na njegov razvoj i odnose s drugima. Možemo uzeti za primjer meni jako dragog Franju koji u filmu Tko pjeva zlo ne misli svom sinu kaže “Perice, ljudi su svinje, nemoj nikome otvoriti svoje srce” i možemo uzeti za primjer ovu slikovnicu koja djetetu kaže “I što veće bude ti srce, više će u njega stati”. Koji bi ispravan put bio, odlučite sami jer ste vjerojatno do sada donijeli sud kakvi su drugi ljudi i kakav je svijet. Samo, kakvo vjerojanje želimo usaditi svojoj djeci? Umijeće uzimanja drugima ili umijeće davanja drugima? Ne kažem da postoji jasan i jednoznačan odgovor i da je samo jedan ispravan. Ipak, ja sam nekako uvijek na strani toga da su ljudi dobri, da je svijet lijepo i uzbudljivo mjesto, a da je najveća sreća u životu odnosi s drugima. A to ne ide bez davanja i otvaranja svog srca drugima.

Slika o sebi

Zvuči jako jednostavno, samorazumljivo, bez potrebe za objašnjavnjem, ali zaista je tako – kako mi vidimo svoju djecu, takva će ona uvelike biti. Vidimo li ih mi kao hrabre, dobre, pametne, sposobne, postoji velika šansa da će takvi i biti. Zbog čega? Djeca stvaraju svoju sliku o sebi prema onome što čuju od nas, ali i ono posedno što im govorimo. Pod ovim ne mislim na zanemarujuće, zlostavljajuće roditelje koji ponižavaju i tuku svoju djecu, nego i na sve one druge roditelje, uključujući i sebe, nego svi skupa moramo biti oprezni sa suptilnim i manje suptilnim porukama koje šaljemo djeci. Prošli tjedan sam razgovarala s jednom brižnom i zabrinutom majkom desetogodišnjeg djeteta. Onda je u tijeku razgovora otkrila sasvim slučajno otkuda zapravo tolika briga “Zamislite, nikad ne možete biti na miru i bez briga. Neki dan je trebao ići na engleski i umjesto da pričeka da ga odvedemo, on je krenuo sam preko ceste. I to one najprometnije! Srce mi je palo u pete? Pa zamislite da je nekakav luđak naišao?” Naravno, luđaci tamo često naiđu, nažalost jedno dijete je smrtno stradalo prošli tjedan na cesti prelazeći preko zebre, zajedno s ocem, no što je poruka koju je čuo ovaj sin? Ti nisi sposoban prijeći sam preko ceste. To bi bila u redu poruka jednom dvogodišnjaku. No, kakva je to poruka desetogodišnjaku? Moguće je da je to jedan mali psihoterapeut u odrastanju koji će reći – to je moja majka, ona je anksiozna, brižna i puna ljubavi, no to govori sve o njoj, ali ne o meni, ja sam dovoljno sposoban prijeći cestu. No, možda će pomisliti – moja majka koja me voli najviše na svijetu i brine se, ne vjeruje da ja to mogu, pa onda očito i ne mogu.

Ponekad je tako teško vjerovati da mogu i da trebaju probati da sami vide mogu li, ali vjera da mogu bi ipak trebala biti jača od svega je da doći će zaista dani kakve svi poznamo, a želimo da im se naša djeca suprostave i prebrode teškoće.

Kad noći sve budu crne

I kad za svakom sivi dan krene –

Imat ćeš hrabrost i uma sjaj

Otjerati sve sjene.

Beuzvjetna ljubav

To bi bila i sama bit roditeljstva – beuzvjetna ljubav, a to bi bila ljubav koja se ne uvjetuje – ako pojedeš, ako dobiješ pet, ako čitaš, ako voliš brata, ako se ne svađaš, ako, ako, ako… Beuzvjetna ljubav ne znači odgoj bez ikakvih granica ili usmjeravanja nego mogućnost da djetetu pokažemo da ga volimo, da je voljen, da je vrijedan ljubavi bez obzira na sve. To vjerovanje će mu ostati naše najvrijednije nasljedstvo jer jednom i kad nas ne bude, mi zapravo želimo da naša djeca sami sebe vole i znaju da su vrijedna ljubavi. A s tom spoznajom će im biti uvijek dobro u životu, bez obzira na sve okolnosti.

I za kraj, ova slikovnica, unatoč svim prednostima koje sam ovdje nabrojala i iz nje iščitala, zapravo je čista poezija i nadam se da ćete i vi i vaša djeca uživati u njoj.