Saga o majčinskom osjećaju krivnje

Znate li one stihove Dina Dvornika “Dino je opet ispa kriv i bit će kriv dok je živ!” E, pa ovi tužni, sivi, kišni dani, u ovoj zimi u proljeće, probudili su točno ovakav osjećaj u meni i najradije bih sjela i plakala. Da se razumijemo, ništa se nije strašno dogodilo. Nije nitko umro, nije nitko teško bolestan, nema baš razloga za preveliki očaj. No, jedna naizgled mala, a zapravo ogromna promjena u mom životu je otvorila ovu Pandorinu kutiju majčinske krivnje.

Nije teško natjerati majke da se osjećaju krivima, ali meni je jedna sitnica bila dovoljna ovaj tjedan da mi pokrene taj okidač krivnje koji me i dalje ne pušta. O čemu se zapravo radi? Znate kako uvijek u ženskim časopisima (i portalima) pitaju majke, a nikad očeve, kako oni usklađuju privatne i obiteljske obaveze, tj. kako im polazi za rukom imati karijeru i usklađivati majčinstvo. Pa, onda žena koju intervjuiraju kaže – nije lako, ali otkad sam rodila moje dijete/moja djeca su moj prioritet, uostalom sve je stvar dobre organizacije, pa tako uspijevam. Ta fraza “sve je stvar dobre organizacije” meni je priznajem potpuni misterij. Što to znači, kako se te žene organiziraju, što naprave, a kako bi im životi bili lakši, ja ne znam jer nisam dosad otkrila tu tajnu. Ja se često osjećam kao da cijelo vrijeme trčim, da negdje kasnim, ili na posao ili u vrtić, da mi vječno nedostaje vremena jer ako se puno držim s djecom i igram, kuća završi u nered u i jelo neskuhano, a ako stignem sve kućanske poslove obaviti, imam dojam da sam premalo s njima. I na kraju, naravno kad je sve obavljeni djeca spavaju, ja sam spremna samo za jednu stvar, krevet. Stoga ujedno molim i sve žene koje znaju tu tajnu i znaju “kako je sve stvar dobre organizacije”, da mi je otkriju.

Moja djeca idu u vrtić i jaslice. Zapravo, reći da ide moj mlađi sin u jaslice je skoro pa izmišljotina jer njegov polazak u jaslice otprilike izgleda ovako. Ide tri dana, pa se razboli, pa ne ide tjedan dana, pa zatim dva dana i tako dalje. Nakon dva i pol mjeseca prilagodbe mogu reći da je on uspio biti cijelih 5 dana (slovima pet) u jaslicama do 14:30, uključujući ručak i spavanje. Ostalo nije išlo. Znam da se puno mama ljuti što prilagodba dugo traje i što tete podrazumijevaju barem dva tjedna polaganog privikavanja, ali u slučaju mog sina čak i mjeseci su zapravo opravdani jer on nikako da spoji malo duži period u jaslicama, pa da shvati što je to zapravo i u potpunosti prihvati boravak u jaslicama.

Kad sam ja počela raditi u 12 mjesecu, uzeli smo dadilju jer sam upravo ovaj pakleni ritam bolesti željela izbjeći. Baka servis nemamo, kao ni dida servis. Nemam nekih nezaposlenih rođakinja, susjeda i sl. koji bi duže ili kraće pričuvali dijete. Preostala nam je onda varijanta dadilje.

Činjenica da nekome drugome ostavljam ono najvrijednije što imam, kao i činjenica da ću od sada puno više gledati kolege iz ureda nego svoju djecu, pokrenula je prvu lavinu krivnje. Kakva sam ja mama kad odlazim raditi, a imala sam priliku ostati na produženom porodiljnom? Kakva sam ja to mama kad se veselim poslu? Kakva sam ja to mama kad mi je bio gušt razgovarati s drugim odraslim osobama, a ne samo sa svojim djetetom?

Malo dijete naravno nije najbolje reagiralo. Osim što je vidno bio nesretan jer ga ostavljam, protestirao je i nije htio jesti s dadiljom, potpuno je pobrkao svoj ritam spavanja, pa bi spavao puno po danu, a po noći se učestalo budio i dizao u 5:30. Malo je reći da sam se osjećala pregaženo od svega toga. A moja djeca? Nervozno, a što se vidjelo i po njihovim uznapredovalim dermatitisima.

Pa mi je onda jedna draga prijateljica rekla da to možda sve ima veze sa mnom i da bih si ja trebala sve malo bolje posložiti, pa će i djeca biti bolje. Krasno, znači ne samo da sam kriva što ih ostavljam, nego i kriva jer se osjećam kriva pa onda ni moja djeca nisu sretna.

Napokon je u trećem mjesecu krenuo u jaslice, dobio novu “tete” koja ga je čuvala nakon što bi bio gotov s privikavanjem ili kad je bio u oporavku od bolesti. I bio je zadovoljan. I s njom i s vrtićem prošli smo period odbijanja hrane i pogoršavanja dermatitisa, ali kad smo konačno svi se prilagodili, moja starija kćer počela uživati također s “tete”, sin na svako zvono na vratima radosno vikati “tete” i radovati se njoj, naša “tete” je dala otkaz jer je našla jedan drugi posao. Koliko su je voljeli, najbolje govori da su oboje plakali kad je odlazila što je meni slomilo srce.

Upravo je to ovaj tjedan izazvalo u meni bujicu krivnje i suza. Sjedila sam u autu i plakala jer nisam znala kud ni kako dalje. Znam, nisam se našla na ulici, nitko nije ni bolestan, ni umro, nije smak svijeta pa opet, ja sam se osjećala kao da je smak svijeta.

Ako ostavim djecu u vrtiću dok nisam gotova s poslom, ostat će gotovo jedini iz svoje grupe u dežurstvu. Kad rijetko stignem po svoju kćer prije 16:30 u vrtić, ona i jedan dječak ostanu jedini, svi već odu doma. Ponekad i on ode prije mene. Onda ona tužnim glasom kaže da zašto nisam i ja došla prije po nju, da su sve njezine prijateljice već otišle i da su njihove mame došle po njih.

Nedavno me je čak molila da ne ide u vrtić i preklinjala da ja ne idem na posao. Pokušala sam joj lijepo i smireno objasniti da ona mora u vrtića, a ja na posao. Na kraju tog razgovora ona je zaključila “Ali mama ja bih radije da mi svi nemamo novaca i budemo siromašni, ali da ti ne ideš na posao, a ja u vrtić i da budemo svi skupa doma”. Srce mi se slomio taj dan kad sam otišla na posao.

Osjećala bih se još gore kad bih i bebača od godinu i po ostavila u dežurstvu. Pogotovo kad vidim da se većina roditelja uspije organizirati, pa dođu po svoju djecu ili ih netko pokupi prije nego ja uspijem doći od posla do vrtića. Kad je moja kćer s tri godine krenula u vrtić, a ja još bila na porodiljnom, masovni stampedo je bio oko pola 3, 3 iz vrtića. Bake, djedovi, dadilje, svi su dolazili po te male slatke kikiće koji su neki više, neki manje voljeli vrtić, ali su svi ipak jedva čekali otići doma.

Osjećam se krivo radi njihovih dermatitisa, koji se svaki put pogoršaju kad su dulje u vrtiću, a smanje kad su doma s mamom.

Svaki put kad se razbole, osjećam se krivom jer znam da dok su bili doma i nisu išli u kolektiv da su bili zdravi.

Svi put kad se razbole, a ja odem na bolovanje, osjećam se krivom jer me moji kolege moraju mijenjati i uz svoj posao raditi i moj. Naravno, da slučajno ne bih pomislila drugačije, podsjete me i komentari kakve sam dobila na prošli blog post u stilu “vi koje ste rodile pregazit ćete nas koje nismo rodile”, “zaštićeni ste kao lički medvjedi” ili “dosta nam je da odrađujemo posao za žene kojih malo malo nema”.

Svaki put kad su bolesni, ali im je bolje i ja odem raditi da ne bih zanemarila posao i obaveze, osjećam se krivom jer nisu u potpunosti zdravi, a ja ih prepuštam na brigu drugima.

Ukratko, kako sam rekla na početku, kriva sam dok sam živa i očito će tako biti. Znam da moj osjećaj krivnje nije od jučer i znam da nije prouzrokovan samo manjkom balansa između majčinstva i karijere i da je zapravo puno dublji, ali ponekad se zapitam ne bi li ipak taj osjećaj bio manji kad bi bila istinita ona “potrebno je cijelo selo da se podigne jedno dijete” i u mom slučaju. Imam li višak osjećaja krivnje ili manjak sela i kako da uspješno riješim taj problem? Ako itko ima ikakvu ideju i zna kako se organizirati jer svi dobro znamo iz žurnala da je sve “stvar dobre organizacije”, bila bih vam jako zahvalna na tome. I naravno, na svakoj preporuci da dobru i nježnu dadilju.

4 thoughts on “Saga o majčinskom osjećaju krivnje

  1. Antonija says:

    Divan tekst, potpuno sam se pronašla u njemu. Ukoliko netko otkrije tu tajnu dobre organizacije, neka i meni javi 😊

    Like

    • Maja Vujčić Vračević says:

      Da, kad baka servis funkcio ira, to je savršeno. Naravno, nije lako to za bake, ali opet i unuci i bake se vole najviše na svijetu, u rodbinu ipak najčešće imamo više povjerenja do stranaca i naravno, osim vremena, truda i ljubavi, ne košta novaca nikakvih.

      Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s