
Po svemu sudeći, za deset dana idem na more. Iskreno, jedva čekam. Jutros sam se dodatno obradovala, uspjela ući u svoje stare kratke hlače nakon četiri godine. Netko bi pomislio da sam naporno vježbala, pila proteine, išla osam puta u teretanu tjedno, jela bulgur, sjemenke lana i zelene smootije, ali istina je drugačija. Smršavila sam od stresa, od nervoze, od neprekidnih anksioznih briga što će se dogoditi, što sam krivo napravila, hoće li se djeca oporaviti od bolesti i sl. Zbog čega sam se tako osjećala, to je tema za jedan drugi post. No, došlo je do rezultata u obliku manje kilaže jer kad sam pod stresom ne jedem , tj. jedem puno puno manje nego inače. A dobra vijest je da se ni na godišnjem neću opustiti i “oporaviti” (čitaj vratiti kilograme) jer ću morati učiti za državni stručni ispit.
Sve me to podsjetilo na jednu drugu situaciju. Poslije prvog poroda bila sam hospitalizirana, a beba nije bila sa mnom prva dva dana. To su mi bio jedan od najgorih perioda u životu. Osjećala sam se krajnje jadno, depresivno, kao da smo i ja i moje tijelo i zdravlje podbacili. Da me utješi, medicinska sestra koja me vodila na pretrage mi je rekla “Ma, nemojte se živcirati. Dajte se pogledajte kakvu liniju imate. Bolest je došla i proći će, ali linija… Izgledate kao da niste ni rodili prije par dana.” U čudu sam je gledala, bez riječi jer nisam znala što reći. Hvala? Zapravo sam htjela vrištati i reći “Jebemise za sve linije i kile svijeta, samo želim biti zdrava i da je moje dijete zdravo, kakva linija, ženo božja?!?” Ali, prešutila sam jer me je htjela utješiti i ohrabriti, no možda to nije bio pravi put.
Zbog čega ovo sve spominjem? Primjetila sam da kako se temperature sve više dižu i pravo ljeto se približava, žene su sve jadnije. Očekuju od sebe neku vrstu bikini bodyja i misle da će im manje kila donijeti veću sreću i zadovoljstvo. Iz prve vam ruke mogu reći da neće. Malo malo pročitam neke bedastoće o bikini body, o summer body, pa čak i ne samo sada nego i početkom jeseni izjave poput “pitat će te ljeto gdje si bila zimus”. Budući da se bavim dječjim i mamastim temama, onda čujem i čitam ispovijesti majki. Žena koje su nedavno rodila, ali i onih s dužim majčinskim stažom. Najviše me dirnuo jedan čalank u kojem se mama gotovo ispričava jer (opet) nije smršavila, u kojem se na duhovit način opisuje kako se nije stigla izdepilirati ili ići u teretanu. Bilo mi je zanimljivo kako se osjećala gotovo depresivno gledajući sebe u usporedbi s drugima jer su druge mame mršavije, stignu na vježbanje ili imaju manje kilograma. Osjećala je krivnju što opet nije smršavila. Sramila se skinuti u badić.
Sve to može biti zabavna dosjetka i šala na vlastiti račun, ali kad se uključe neke emocije poput depresivnosti, srama i krivnje, vrijeme je da postavimo stvari na pravo mjesto i povučemo granicu. Ima li takvim emocijama mjesta kad govorimo o odnosu prema našem tijelu?
Usporedba s drugima može biti jako okrutna stvar. Ako gledate reality show, pa vidite određena ponašanja i pomislite “O, Bože, kako sam ja normalna i nisam glupa kao ovi”, da, onda ćete se dobro osjećati. Ali ako imate dojam da je drugima bolje, osjećate se loše. Treba li to biti tako? Uzmite mene za primjer. Jesam li smršavila? Stanem li u stare hlače? Da, ali što se krije iz toga? Želite li i moj paket anksioznosti skupa s kilogramima? Vjerojatno ne. Možete se i dalje opterećivati drugima, pa čak i usporedbama sa samim sobom, no razmislite još jednom. Da li je mjerkanje i odmjeravanje s drugima vrijedno toga da se poslije osjećate loše?
Osjećaj krivnje se javlja kad napravimo nešto krivo i loše. On je naš podsjetnik da slijedeći put ne napravimo grešku. Ali, razmislimo malo. Postoje li doista pisana ili nepisana pravila o tome koliko kila se treba imati na plaži? Zar se zaista trebamo osjećati krive jer se ne ukalupljujemo u neke nametnute standarde ljepote, pa samim tim i ponašanja? Zar samo fitnesice koje vole zobene pahuljice, proteine, meso i vježbanje u teretani zaslužuju da se osjećaju dobro? Svi zaslužuju da se osjećaju dobro u vezi sebe i svog tijela. Kad govorimo o krivnji i slici o tijelu – kolika je vaša krivnja što imate prirodno velike/male grudi, visoki se/niski, s oksericama ili nogama do poda. Zapravo i ne postoji krivnja, jednostavno ste takvi. Pogotovo mi je teško slušati mame da se osjećaju krive jer nemaju ravan stomak, jer imaju strije na trbuhu, jer su im grudi drugačije nego prije. Sve je to posljedica onoga što smo napravile – nosile i rodile dijete, a neke i dojile. Ima li osjećaju krivnje mjesta kad govorimo o donošenju novog života na svijet, hranjenju i dojenju? Kad slijedeći put pomislite loše o svojim opuštenim grudima, zamislite što biste rekli svojoj prijateljici? Biste li joj rekli – užasno izgledaju, kome bi to bilo privlačno? Znam da ne biste, pa zbog čega to govoriti samoj sebi.
Stepenica dalje od osjećaja krivnje je sram. Sram je teška, razorna emocija. Sram znači da mi zapravo takvi kakvi jesmo ne valjamo. Dok je krivnja usmjerena na ponašanje (zašto sam opet pojela kutiju keksa), sram je još teža i gora emocija. On znači da nam je teško voljeti se ponekad. Zbog toga imam potrebu reći slijedeće:
Ti vrijediš. Ti si vrijedna sve ljubavi, poštovanja i pažnje. Ti, baš takva kakva jesi. Ni bolja ni gora, nego baš ovakva.
I ja koja ovo pišem i ti koja ovo čitaš, obje smo majke. Obje smo rodile. Obje smo drugačije nego što smo prije bile. Obje nas je ta odgovornost zauvijek promjenila. Obje ćemo do kraja života vagati sve odluke koje donosimo s glavnim kriterijem – kako će se moje dijete osjećati, što je najbolje za njega. Ako si donijela svjesnu odluku da ćeš ponekad preskočiti ili u potpunosti prestati vježbati kako bi bila sa svojim djetetom, to je ok. Ako si ponekad ručala smokiće i snikers, a ne bulgur, radič i grilana pileća prsta, to je ok. Ako si svjesno odlučila ne žrtvovati, nego davati svoje vrijeme, trud, energiju, znanje i znoj u rađanje i podizanje svoje djece, to zaslužuje svaku pohvalu i aplauz. Možda ćeš dogodine reći da ćeš ipak nekad ostaviti dijete koje više neće biti beba i otići češće na aerobic, no to nije razloga da se sad ovaj tren osjećaš loše zbog toga što si postigla i kako si pritom izgledala. Sad kad probaš ovako razmišljati, ima li mjesta osjećajima krivnje i srama? Pogotovo kad pogledaš svoju djecu. nakon što smo postale majke mi nismo iste, ni naša tijela nisu ista. Naš život nije isti. Zauvijek je promijenjen. Na bolje. I zato samo ponosno, hrabro i ne zaboravite što vam je zaista bitno u životu.
PS: A sad pokušaj zamisliti svog muža kako kaže “Kako ću ovako škembast na plažu, u beach bar s dečkima na pivo”.
XOXO,
Mršava celulitasta s proširenim venama koja jedva čeka bućnuti se u more Maja