Mislim da su tone i tone mišljenja napisana o tome kako djeca ne bi trebala biti izložena ekranima. Od toga da djeca do pet godina ne bi trebala biti izložena uopće ekranima do postojanja aplikacije za sve uzraste, pa i za malene bebe. štoviše, možete imati aplikaciju i za svoju bebu u trbuhu.
Pametni mobiteli su napravljeni da bi nam bili dobre sluge, a ne da postanu loši gospodari. Što pod tim mislim? Olakšali su nam komunikaciju, čuvanje vrijednih podataka, fotografiranje važnih trenutaka, ali ako dopustimo da preuzmu primat u našim životima, ubrzo ćemo osjetiti pogubne posljedice. Najlakše je to možda ilustrirati na primjeru posla. Dobra stvar koju su nam donijeli pametni mobiteli je da su nam omogućili veću fleksibilnost, rad koji nije vezan samo uz jedno mjesto, pa možemo odgovoriti na važan mail i ako smo na službenom putu ili pravovremeno dobiti informacije koje su nam jako bitne. No, ako počnemo to zlorabiti, pa posao počnemo raditi tako da smo neprestano na mobitelu, da smo uvijek dostupni za odgovaranje na službene mailove, onda je to najbrži put u sagorijevanje na poslu. Time se gubi pojam radnog vremena i odmora od posla koji nam je jako bitan. Neprestanom dostupnošću i radom zapravo ćemo i sebi i svom poslu napraviti medvjeđu uslugu jer ćemo nakon nekog vremena postati preumorni, nezainteresirani, bezvoljni, sve ćemo se više udaljavati od svog posla, postat ćemo manje produktivni i tako ćemo od želje da napravimo više i bolje, doći do toga da radimo lošije i manje. Mislim da su to uočili ljudi koji su ih prestali koristiti i meni se čini da nisu pogriješili.
No, jesmo li pretjerali s njihovom uporabom u svakodnevnom životu? Svatko od nas bi trebao znati odgovor na to pitanje, a taj odgovor opet možemo potražiti od našeg mobitela. Moj prijedlog je da si pokušate instalirati aplikacije koje broje koliko puta dotaknemo telefon tijekom dana i koliko vremena provedemo na njemu. Podaci budu porazni. Prosjek je nekoliko sati. S obzirom da se većina nas žali na nedostatak vremena, kad uočite da ste satima na pametnom telefonu, onda vam je jasnije što vam pojede vrijeme.
Oni naravno utječu na naše zdravlje jer što više vremena provedemo na mobitelu, to manje vremena provedemo u npr. druženju s dragim ljudima, prijateljima i obitelji. Manje socijalnog kontakta vodi u promjene raspoloženja i iako imate dojam da ste u kontaktu s drugima i preko društvenih mreža, to ne može zamijeniti dobro staro druženje uživo. Manje druženja s drugima, zajedno s nizom drugih faktora, može dovesti do socijalne izolacije, a posljedično i do depresije.
Mislim da nam je odmor potreban, ali to ne mora značiti apsolutna zabrana i nekorištenje pametnih mobitela. Ako sami sebi unaprijed odredimo koliko vremena možemo i želimo provesti upotrebljavajući pametne mobitele, lakše ćemo ograničiti njegovu upotrebu. Također, mislim da je odlična vježba za smanjenje i racionalnu upotrebu da ih maknemo od sebe i na neki način sakrijemo kad smo s drugim ljudima, npr. kad se igramo s djecom, kad smo na kavi s prijateljima, na ručku s obitelji. Korištenje mobitela dok smo u društvu s drugima šalje lošu poruku drugima, da nam nisu bitni i da su nam bitniji oni ljudi s kojima se dopisujemo.
Kao što sam rekla, o štetnosti mobitela kad ih koriste djeca mogle bi se napisati disertacije. Mobiteli su jako štetni za djecu, no to je nešto što svi više-manje znaju. No, negativan utjecaj zapravo varira i drugačije se reflektira ovisno o dobi djeteta. Iako dojenčadi ne dajemo pametne mobitele, naša upotreba pametnih telefona je jako loša za bebe. Bebe kad su budne traže ljudski kontakt. Bebe osim hrane i sna, trebaju i ljudski kontakt, nošenje i kontakt očima. Smanjenje tog kontakta očima jer roditelji gledaju u mobitel, a ne u dijete, dovodi do osiromašene okoline za dijete, manje i slabije će napredovati, a sa smanjivanjem kontakta s roditeljem, ponajviše s majkom koja se primarno brine o djetetu, manja je šansa da dijete razvije sigurnu privrženost. Sigurna privrženost je temelj emocionalnog razvoja djeteta, ali i temelj svih budućih emocionalnih odnosa s drugima, ne samo s majkom, već i s prijateljima, drugim članovima obitelji, budućim partnerima i njihovom djecom.
Manja djeca, tzv. todleri ne bi trebali biti izloženi zračenju nikakve vrste ekrana, iako je danas to jako teško izbjeći. Njihov mozak se jako ubrzano razvija i stoga je jako osjetljiv na negativne utjecaje. Prevelika izloženost ekranima se u nekim istraživanjima povezuje se s autizmom kod djece iako ta veza još uvijek nije objašnjena.
Što djeca više vremena provode na mobitelima, to se manje igraju s drugom djecom, manje se kreću, manje su vani, a to ima pogubne utjecaje na njihovo psihofizičko zdravlje. Dovodi do smanjenja socijalnih vještina, veće pretilosti, manjene koncentracije i smanjenja tolerancije na frustraciju. Manje vremena provedenog s drugima i na svježem zraku u konačnici dovodi i do smanjenja imuniteta i više bolesti, a to opet onda dovodi do boravka u kući, izolacije djeteta i opet prevelike upotrebe ekrana, pa se nalazimo u začaranom krugu.
Današnji adolescenti imaju puno veće stope depresije i lošiju sliku o sebi, a pogotovo su tome izložene djevojčice jer je pritisak društvenih mreža ponekad prevelik, pogotovo kad su izloženi i cyberbullyingu jer onda to zlostavljanje ne mogu ostaviti u školi, na ulici ili gdje se već događa, nego ga nose sa sobom u džepu neprestano.
Što nam je onda činiti? Odgovor na to mislim da znamo svi skupa, te da ga nije potrebno isticati. Sumnjam da ćemo svi početi umjesto svojih androida i iphonea nositi okolo Nokije 3310, a povremeno mu reći f… off, čini mi se kao dobra ideja. Svakako oslobađajuća. 😉
