Kakva će biti moja beba? O sanjarenju u trudnoći

Davno, davno dok sam bila trudna prvi put, šetala sam po DM-u i stala kod dječjih slikovnica. Zastala sam jer sam ugledala slikovnicu Maša i medo, tada sam već znala da ću dobiti curicu, a već dugi niz godina sam znala da će se zvati Maša. O Maši i medi pak nisam znala ništa došla sam kući i pročitala slikovnicu. Dakle, malo je reći da sam se oduševila. Početak slikovnice ide ovako:

“Bila jednom jedna djevojčica po imenu Maša. Bila je dobra i lijepa, a i pametna… Ne, ne, ovo je sasvim drugačija priča. I to vrlo zabavna priča! 
Bila jednom jedna djevojčica po imenu Maša. Bila je vrlo vrlo nestašna i jako, jako znatiželjna djevojčica. Zbog toga je svaki dan s Mašom bio poput pustolovine.”

Nisam mogla vjerovati da je to baš dijete kakvo sam ja zamišljala i kakvo sam ja htjela i da sam našla idealnu slikovnicu u kojoj je tako krasan opis neke djevojčice (po meni puno bliži istini o djevojčicama nego u nekim drugim slikovnicama).

Nekoliko godina nakon toga, požalila sam se najboljoj prijateljici kako mi je teško izaći na kraj s M. Bila sam trudna drugi put i nije mi bilo jednostavno stići svoju todlericu, cijeli dan biti na istom nivou energije kao i ona i uspješno se nositi sa svim njezinim nestašlucima i testiranjima granica. Onda me je ona podsjetila na slikovnicu koju sam čitala u trudnoći i rekla “Što si htjela, to si dobila”. I bilo je upravo tako. Onda sam rodila drugi put i iako nije bila curica, dani povremeno jako liče onoj epizodi crtića kad Maši dođe u posjet Daša.

No, što da nije bilo tako? Što zapravo znači zamišljanje bebe u trudnoći? Istraživanja i stavovi stručnjaka na ovu temu nisu baš u potpunosti usuglašeni. Prvotno se smatralo da većina žena zamišlja svoju buduću djecu prije trudnoće, a kad ostanu trudne, najčešći (a prema tome i najzdraviji) način razmišljanja je da im više ništa nije važno, da ni spol ni bilo kakve druge karakteristike bebe nisu više bitne, nego samo da je dijete zdravo.

Druga istraživanja su pokazala da iako većini žena najveća želja je da dijete bude živo i zdravo, velik broj žena ipak u nekoj mjeri zamišlja svoje buduće dijete, a stupanj maštanja se mijenja ovisno o stadijima trudnoće, što zapravo ima smisla.

U prvom tromjesečju trudnoće, ta imaginacija nije toliko elaborirana niti česta jer su žene svjesne da je trudnoća još jako neizvjesna, da se možda neće ni održati, da je najbitnije da prođe u redu prvo tromjesečje, pogotovo uzevši u obzir da gotovo trećina trudnoća završi prije kraja prvog tromjesečja.

Kad stupi na snagu drugo tromjesečje, poznato i kao najljepše jer su iza većine trudnica mučnine i povraćanja, porod i brige oko njega su još daleko, bebini pokreti se počnu osjećati, a težina bebe i veličina trbuha ne ometa puno svakodnevni život. I tu često stupe na snagu maštanja. Ja sam znala da je nekako najispravnije željeti zdravo i živo dijete, ali nekako se nisam mogla suspregnuti od pucanja od sreće kad sam saznala da je ipak curica. Osim toga, rekla sam i svojoj mentorici da iako znam da se od mene očekuje da imam malo ili nikakvih očekivanja palo mi je na pamet kako bi eto, naše dijete moglo biti tamno na nas dvoje, da ima kovrčavu kosu kao moja sestra i moj muž i da bih zapravo voljela jedno pametno nestašno (da ne kažemo zločesto dijete) koje će biti glasno i znati se izboriti za sebe, nego neko povučeno, potpuno tiho i mirno. Ruku na srce, mislim da ja nisam baš jedina koja je imala fantazije o svom djetetu. O drugom sam imala puuuunooo manje jer sam stalno bila preokupirana prvim djetetom i nisam baš imala vremena ležati i zamišljati jer bi ubrzo začula “Mamaaaaaa”, a nakon toga je slijedilo nešto iz beskonačnog repertoara igranja, parkića, hranjenja, presvlačenja, buđenja i uspavljivanja. Većina parova o djetetu zna razgovarati na način da im je jako zanimljivo zamišljati kakvo će biti ili što će voljeti.

Ono što je meni bilo jako zanimljivo je kako ove fantazije dođu i polako krenu isparavati kako se bliži porod. Svaka mama ima određenu dozu straha od poroda. Bilo zbog toga što ne znaju što ih čeka, ili pak baš zato što ih znaju što ih čeka. S približavanjem termina, već početkom trećeg tromjesečja smanjuju se bezbrižne fantazije i stupaju na snagu ozbiljnije brige oko poroda i zdravlje stupa na prvo mjesto. Svi dotadašnje želje se nekako čine male i zanemarive u odnosu na želju da porod dobro prođe u smislu da dijete bude dobro, a i majka.

Osim što je realna briga oko poroda, ovo ima i jednu važnu psihološku funkciju. Polako zamišljena beba nestaje kako bi ustupila mjesto pravoj, stvarnoj bebi, sa svim njezinim savršenostima i nesavršenosti, manama i vrlinama, malim ili dugim prstima, bujnoj ili ravnoj kosi. Kad se beba rodi, važno je da majka prepozna baš tu bebu kao svoju bebu, bez obzira na to koliko plavo-ljubičasta bila, sličila ona svekru ili pokojnoj babi. Baš kao što mama “prepoznaje” bebu u tom trenutku, apsolutno najljepši trenutak po svakom porodu je onaj koji se rijetko spominje, a to je da beba prepoznaje svoju mamu. Beba zna da je baš to njezina mama, gleda onim svojim malim okicama u nju, naginje se prema majci, okreće u njezinom smjeru, čak je u stanju i puzati prema dojci i traži utjehu i blizinu majke. Zlatni sat je toliko više od samog čina dojenja, to je trenutak najljepšeg povezivanja majke i bebe, rađanja privrženosti i obiteljske povezanosti. Osim za mamu i bebu, to je apsolutno najvažniji trenutak i za tatu jer mu konačno postaje jasno da je novi život tu i da on treba preuzeti odgovornost za njega. Ja sam apsolutni pobornik očeva na porodu, te bih potrebe bebe i cijele obitelji za izgradnjom povezanosti i privrženosti uvijek stavila ispred potreba oca i njegovih briga i strahova.

Zbog čega je važno da ispare sva ta naša očekivanja? Zato jer će dijete biti potpuno svoje, jedinstveno i unikatno, a naš posao kao roditelja je da otkrijemo kakvo je to dijete, kakve su mu potrebe, koji je najbolji način da ih zadovoljimo, da mu pomognemo da postane najbolja verzija sebe. Da je naša beba baš takva kakva bi trebala biti, a to ne znači da je nužno savršena nego da je osoba koja je vrijedna sve ljubavi i pažnje. To uvjerenje da je dijete voljeno, prihvaćeno i važno baš takvo kakvo je jest, a ne onakvo kakvo bismo mi željeli da je, jedna je od najvažnijih stvari koje možemo svojoj djeci ostaviti u naslijeđe i to je nešto što će dijete nositi sa sobom cijeli život.

Kad zapravo tako postavimo stvari, onda više nije uopće bitno kako mi zamišljamo dijete i što mi očekujemo od njega, već što dijete očekuje od nas. Da ga volimo, prihvatimo i poštujemo. Srećom, to je nije samo najvažnija nego i najljepša i najlakša roditeljska zadaća koju većina s veseljem prihvati i uživa gledati svoje dijete kako raste, mijenja se i sazrijeva. Samo da još nađemo vremena da si to osvijestimo i uživamo u tim trenucima koji ponekad prebrzo prolaze.

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s