Odvikavanje od pelena u četiri koraka

Odvikavanje od pelena može biti jako jednostavan i kratak postupak. Postoji nekoliko koraka i stepenica koje vaše dijete i vi trebate savladati. Ono što trebate znati je da taj proces nekima započne i završi u tri dana, a nekima treba malo duže. To što nekima treba duže, ne mora značiti da vi ili vaše dijete nešto krivo radite. Nedavno sam čula jednu poslovicu koja mi se jako svidjela, a glasi „Trava neće rasti brže ako je čupaš.“ U kontekstu odvikavanja od pelena, to bi značilo da dijete treba biti dovoljno zrelo i spremno odviknuti se od pelena. Vaša želja i poticaj da to naprave što prije i bez poteškoća ne znače da ćete uspjeti bez obzira na vaš trud. Time dolazimo do prvog koraka.

  1. Dijete treba biti spremno za odvikavanje od pelena

Zvuči jednostavno i upravo tako i jest. Vjerojatno je većina vas čula za slučajeve da su se bebe od 8 ili 9 mjeseci odvikle od nošenja pelena. To su vrlo rijetki slučajevi i najčešće se radi o tome da je roditelj prepoznao uobičajeno vrijeme kada dijete obavlja nuždu, pratio znakove te ga postavljao pravovremeno na tutu. Ako ne pripadate u tu grupu roditelja, onda trebate pričekati da vaše dijete bude spremno samostalno preuzeti brigu o odlasku na WC, a na ovih nekoliko znakova trebate obratiti pažnju:

  • dijete pokazuje na pelenu kad je izvršilo nuždu,
  • zna riječi poput pipi ili kaka za obavljanje nužde,
  • smeta mu prljava pelena, želi ju skinuti ili ne želi stavljanje nove pelene,
  • zainteresirano je za tute i zahode i što se tamo obavlja,
  • ima čvrstu stolicu,
  • zdravo je i nije u fazi neke druge životne promjene – skok u razvoju / odvikavanje od bočice ili dude / privikavanje na jaslice / trening spavanja.

Ovo posljednje sam naglasila jer ako pred dijete stavimo previše zahtjeva odjednom, moguće je da neće moći svladati niti jedan jer će biti preplavljeno. Time ćete dobiti nervozno, razdražljivo i cendravo dijete, a postoji mogućnost i da mu poljuljate samopouzdanje. Stoga, najbolje je pokušati jedan po jedan razvojni zadatak. Nitko nije zauvijek piškio u pelene pa neće ni vaše dijete. Uzmite si dovoljno vremena.

Također, jako je bitno da si osvijestite jednu stvar – ovo je razvojni zadatak vašeg djeteta, ne vaš. Vaše dijete treba preuzeti brigu za obavljanje nužde, a vi ćete mu u tom procesu biti potpora i putokaz. Ako to shvatite kao nešto što vi trebate obaviti, onda je moguće da će doći do manjih problema, ali o tome kasnije.

  1. Faza pokušaja kontroliranja nužde

Jednom kad ste se odlučili da ćete odviknuti dijete od pelena jer ste primijetili spremnost, vrijeme je za finalno bacanje pelena. Taj trenutak možete obilježiti zajedno s djetetom i reći da skupa idete baciti pelenu u smeće. Pokušajte otići na tutu ili WC kako bi dijete obavilo nuždu. Ako uspije, odlično, a ako ne, nemojte ga siliti da dugo sjedi. U ovoj fazi moguće je da će dijete piškiti i kakati posvuda. To treba očistiti bez pokuda ili vikanja na dijete. Također, kad primijetite da mu se piški ili kaka, odvedite ga na WC ili imajte tutu pri ruci.

Ova faza kod jako puno djece traje svega tri – četiri dana i nakon toga uspostave kontrolu. Nemojte od obavljanja nužde raditi spektakl, pretjerano hvaliti niti kuditi jer obavljanje nužde ne treba biti vezano ni za nagradu ni kaznu. Sve to može dodatno zakomplicirati period učenja. Kad dijete obavi samostalno nuždu u redu je reći: „Vidim da si ponosan“ ili „Vidim kako si sretan jer si uspio kakati u WC.“

  1.   Noćna / dnevna pelena za spavanje

Dio roditelja odlučuje se odmah maknuti i dnevnu i noćnu pelenu, dok dio čeka da  pelena nekoliko dana za redom bude suha, pa zatim maknu pelenu za vrijeme spavanja. Bitno je naglasiti da dijete nije krivo ako se popiški jer najčešće nije uopće svjesno da se popiškilo za vrijeme spavanja, pa samim tim ovaj period može potrajati duže od odvikavanja od pelena preko dana. Za vrijeme odvikavanja od pelena ili odvikavanja od noćne pelene, djetetu treba pomoći da se presvuče u čistu odjeću te da sudjeluje u mijenjanju posteljine. To treba obaviti bez riječi i pompe, vikanja ili pretjeranog negodovanja.

Treba imati na umu upravo ono što sam rekla na početku teksta – nekoj će djeci trebati duže, a nekoj kraće te da zrelost ne možemo ubrzati, koliko god to ponekad željeli. Ako su roditelji dugo mokrili u krevet, velika je šansa da i dijete to čini. Čak do pete godine to zapravo nije zabrinjavajuće. No, ako je dijete usvojilo mogućnost kontroliranja npr. noćnog mokrenja, ako je šest mjeseci bez prestanka bilo suho tijekom noći, a nakon toga počelo ponovno mokriti, tada se treba obratiti liječniku kako bi se napravile potrebne pretrage i isključilo bolest u podlozi mokrenja.

Ako dijete mokri po noći u krevet važno je znati da mu ni u kom slučaju ne treba ograničavati unos tekućine, sprječavati ga da npr. pije vodu poslije večere i buditi ga tijekom noći kako bi obavilo nuždu. Unos tekućine određuje samo hoće li lokvica biti manja ili veća, a ne hoće li se ili neće pomokriti.

  1.   Izazovi, mali trikovi i puno strpljenja

Kako piše u slikovnici: „Izazova će biti, zato nemoj plakati i oko toga dramiti.“ Cijenjena literatura za todlere iz koje je ovaj citat zove se Moja tuta. #lol Taj je savjet dobrodošao svima, i roditeljima i djeci jer bez obzira što ćete čuti od pojedinih roditelja: „Moje dijete je u tri dana skinulo pelene i više se nikad nije upiškilo“, to se zapravo događa vrlo rijetko ili nikad. Najveća zamka u koju kao roditelj možete upasti je da pokušate preuzeti kontrolu nad odlaskom na WC. To se obično dogodi kad primijetite da prema vašim očekivanjima dijete ne odlazi pravovremeno na WC, da mu se događaju incidenti češće nego biste vi to očekivali ili da u usporedbi s vašom starijom djecom sporije usvaja ovaj proces. Ono što vi svakako možete napraviti je povremeno reći djetetu: „Čini mi se da ti je sila na WC” ili ga upitati kad primijetite znakove: „Trebaš li na wc?“, no ako vi krenete nositi na tutu dijete svaki put ili kao kobac odlučite pratiti svaki znak, trčati umjesto njega na WC, postoji velika šansa da će dijete odustati od pokušaja samostalnog kontroliranja, radit će nuždu posvuda jer će čekati da ga vi odnesete. Druga mogućnost je da će dijete postati nesretno ili prkosno. Tada roditelji imaju dojam da im radi “u inat”. Naime, djeca u dobi od dvije godine (popularno nazvani todleri ili na hrvatskom gegavci), ulaze u fazu prkosa jer žele veću dozu samostalnosti nego što su imali do sada, žele pokušati obavljati stvari sami. Svi će roditelji prije ili kasnije čuti, kad pokušaju pomoći svom djetetu, ljutito: „Neee, saaaaam!“ Tako je i s kontroliranjem nužde. Činjenica da vi vrebate kao kobac, da sami odlučujete kad bi dijete trebalo na WC (“jer ono ne zna”), budite ga po noći, ograničavate unos tekućine – sve to je zapravo pokazatelj da ste vi osoba sklona kontroli, da se jako trudite i da želite pomoći svom djetetu. No, u ovom slučaju to možda nije ono što vaše dijete treba. Možda će brže napredovati ako kontrolu nužde prepustite djetetu. To možete postići na nekoliko načina:

  • pustite ga da samo odluči kad će ići obavljati nuždu,
  • budite opušteni kad dijete treba obaviti nuždu, pogotovo veliku,
  • pitajte ga: „Želiš li nositi pelene ili želiš gaćice?“ i naglasite da vi više nećete voditi brigu o njegovom piškenju i kakanju, već da to prepuštate njemu.

Kao što sam već naglasila, izazova će uvijek biti i zbog toga ne treba dramiti. To razdoblje može biti i jako veselo jer će vaše dijete uspjeti savladati nove izazove i vidjet ćete na licu svojeg djeteta kako je ponosno. Također, ako se odlučite na čitanje slikovnica o odvikavanju od pelene, moguće je da ćete se jako dobro nasmijati, pogotovo ako uzmete u ruke Kakagrad.

Sretno vam bilo na vašem putovanju s odvikavanjem i slobodno se javite ako imate kakvih pitanja, komentara ili prijedloga!