Kad govorimo o djeci, na što trošite novac?

Jučer sam sa svojom kćerkicom bila u jednom restoranu. Ne idemo tamo često, ali mlada dama obožava krumpiriće, a ni mene se ne treba tamo šibom tjerati, ako ćemo iskreno i jučer smo završile tamo. Nakon nekog vremena primjetila sam jednog starijeg gospodina da sjedi sam, gleda okolo, kao tobože nešto tipka i zapisuje, a zapravo ne radi ništa. Moja paranoična majčinska intuicija je odmah proradila u stilu što tu sjedi, zašto gleda okolo djecu, tko zna kakve su mu namjere, tko zna… i tome slično. Nakon nekog vremena, shvatila sam. On je čekao da netko odnese pladanj, pa ako bi vidio da je ostalo hrane, uzeo je i pojeo. On je bio gladan. Ta spoznaja me je toliko duboko pogodila, na toliko razina. Svi koji znaju moju kćer, znaju da jede kao ptičica, pa smo na odlasku bacile smeće, a pladanj ostavile na stolu s hranom koju ona nije naravno ni takla jer je zapravo htjela igračku, a ne obrok.

Navečer nisam mogla prestati razmišljati o tom čovjeku i koliko toga (malo) dijeli mene i njega. Kakva će biti moja budućnost? Hoću li ja morati kopati po ostacima tuđe hrane? Hoćemo li imati mirovine i kolike će one biti? Imam li ja plan za mirovinu? Očekujem li možda od svoje djece da me uzdržavaju? Hoće li oni to moći? I naravno, trebaju li oni uopće brinuti o meni? Ne želim im u budućnosti biti uteg, njihov “posao”, obaveza zbog koje neće moći živjeti onako kako oni žele jer se moraju brinuti za stare roditelje. Naravno da bih voljela da se želimo brinuti jedni o drugima, ali ne da MORAMO jer nemamo drugog izbora.

U tom trenutku sam se sjetila svoje pokojne mentorice i našeg razgovora kad sam ostala trudna. Kao i toliko puta do tada, ona je bila u pravu, a ja nisam uopće shvaćala koliko. Pitala me imam li nekoga tko će mi dati opremu za bebu – krevetić, kolica, robicu i sl. Meni to nije bilo ni na kraj pameti, pa jedva sam dočekala biti trudna, a budimo iskrene, nisam ni cjepljena od shoppinga, pa sam jedva čekala i odabirati te preeeslatke male stvarčice, robice, kolica s kojima ću se šepuriti, itd. Ona me upozorila da ako već imam ili mislim da imam novaca viška, svaku tu kunu stavim sa strane koju mislim potrošiti bilo da se radi o tri tisuće kuna ili dvadeset kuna za igračku, a za sve ostalo da se snađem i posudim od nekoga. Usput me pitala što je jedna od najvažnijih stvari koje trebamo dati svojoj djeci. Ja sam naravno blenula bez odgovora, a ona je rekla “Kolegice, obrazovanje. A to ćete u budućnosti morati debelo plaćati za svoju djecu”.

Četiri godine kasnije – gdje sam ja u toj priči o štednji? Shvatila sam da bejbi stvarčice koštaju enorno puno i da nema smisla kupovati ono što možete dobiti. Većinu robice za oboje djece sam zapravo dobila rabljenu i koristila je jer je istina da su to na kraju krajeva samo krpe koje djeci ne znače ali baš ništa. Sve će to ionako oni zbljucati, umrljati, poderati, zmazati, a svima nama će sigurno biti više žao ako se dogodi na nekom fensi bodiću na kojem piše “Designed in France, made in China”, a plaćeno je s porezom na snobovštinu, umjesto nekog bodića koji je takve avanture prošao već više puta, kao i bezbrojna iskuhavanja na 90. Da se razumijemo, nisam ni ja nakon četiri godine imuna na nepotrebna trošenja. Mogao je moj sin imati i neki rabljeni sling za dvjesto kuna, ali gospodin, tj. ja imam trendi fashionable vjerojatno pretplaćeni sling i svako malo se moram jaaako kontrolirati da ne kupim neki blend koji nemam ili ludi uzrok koji mi baš treba. Ali učim, dan za danom i ovakva iskustva s početka me svako malo prizemlje i vrate na “bazične” postavke i ponovno iznova posložim prioritete.

I još jedna poučna mini pričica o marketingu za kraj. Kad sam bila trudna prvi put dugo vremena sam tražila kolica koja ću moći nositi na peti kat (bez lifta). Naišla sam na jedna koja su bila i povoljna i lagana i ljepuškasta i potražila sam recenzije. Naišla sam na jednom engleskom sajtu na najopširnije rezenzije svih mogućih kolica i saznala da ta baš i nisu najkvalitetnija, tj. da se puno njih raspalo u prvoj godini. No, tu sam naišla i na odlične recenzije jednih drugih kolica koja dotad nisam ni vidjela ni čula za njih. Mala, praktična, lako sklopiva, nose se svugdje bez problema. Izbor je pao na njih i pošto ih nije bilo za kupiti u RH, moj muž ih je donio sa službenog puta. Svi, ali svi su me gledali čudno, a neki i sa sažaljenjem ili pak skepsom. “Hoće li dijete stati u takva mala kolica? Jel to sigurno? Nekako se čine klimava. Ma, to tvoje dijete stane jer je sitna, ali moje dijete sigurno ne bi.” Long story short, nakon četiri godine korištenja i dalje su odlična, nakon pranja izgledaju jedva korišteno, nanosila sam ih se uzbrdo i nizbrdo milijun puta, bila svagdje i obišla svašta. No, nakon nekog vremena su ta kolica su stigla i na naše tržište i odjednom postala vrlo trendi. Sažalni komentari su postali odjednom puno drugačiji, a žene su počele gurkati muževe i prijateljice po kafićima i parkićima i pokazivati “To su ta kolica koja želim!”. Toliko o internetu i marketingu.

Stoga, kupujte žene pametno, zapamtite da je puno vrijednije imati sestru ili prijateljicu koju ćete nazvati i koja će vam bez razmišljanja posuditi svoja kolica, a svaki put kad se vidite donijeti vrećicu robice od svoje djece nego sva ta instagramable kolica. I da se vratim na početak, ŠTEDIMO jer tko zna kakva nas budućnost čeka, i nas i našu djecu.