Svake godine pred početak nove školske godine kreće nova runda uzbuđenja i groznice. Pa reklame za najbolje ruksake za vrtić i školu, pa gdje i kakvu opremu za školu nabaviti, pa naposljetku i silni članci “pripremite vaše dijete za polazak u školu” ili možda malo rijeđe “kako pripremiti dijete na prvi dan jaslica/vrtića”. Ponukani svojim roditeljskim instinktima, objasnili ste bebačima i djeci što slijedi, pričali o tome, pokazivali vrtić i školu, možda čak i upoznali tete i učiteljice, no jeste li sebe pripremili? 😉 U tom grmu leži zec.
Kad pričamo o jaslicama, većini bebača je to teško zamisliti i koliko god se vi trudili objasniti, tek kad sami iskuse, shvatit će što to znači. Prvi dani su teški, pogotovo kad ih krenete ostavljati same. Pošto mala djeca nemaju osjećaj za vrijeme i jer je ovo većini prvo veće odvajanje od mame, doživljavat će to jako teško, unatoč svim igračkama, tetama i drugoj djeci u vrtiću. Sve one vaše zamisli kako će se oni socijalizirati i kako će se lijepo igrati vjerojatno će izgledati kao teška utopija u prostoriji punoj male dječice koji samo stoje i plaču za mamom. Dobra vijest je da to neće vječno trajati i da će se prilagododiti s vremenom. Nekoliko stvari treba imati na umu.
U podlozi svih plakanja za mamama je zapravo urođeni strah koji se zove separacijska anksioznost i dijete si ne može pomoći, a da se ne boji. Vi ste tu koji ćete mu pružiti utjehu, a s vremenom je cilj da izgradi topao odnos s tetom, koja će mu biti između ostalog i rame za plakanje. Većina djece koja ima uredan emocionalni razvoj su sigurno privržena svojim roditeljima. To znači slijedeće – dijete plače kad ga se ostavlja, a razveseli se kad se vratite. Ukoliko se Vaše dijete tako ponaša, mantrajte si da je sav taj plač zapravo pokazatelj da vi imate dobar i lijep odnos, koliko god bolno to bilo i za vas i njega. Više o sigurnoj privrženosti pročitajte ovdje.
Kad je došlo vrijeme da počnem raditi, odlučila sam se dda moja kćerkica krene u jedne privatne jaslice jer mi se tad to činila kao optimalan izbor. Baka servis nije bio opcija jer obje bake rade, bojala sam se razdoblja bolesti i zaraza i prevelikog broja djece na premali broj teta u gradskim jaslicama, a iskreno nismo imali financijkih mogućnosti da odvojimo 3500-4500kn za dadilju, pa je krenula sretno i ponosno na čuvanje kod svoje teta koju i dan danas rado spominje. Ne želim vas plašiti, ali taj period sam upamtila kao najgori dio roditeljstva i najbolniji dio njezinog odrastanja koji smo morali proći. Na početku je izgledalo idilično. Ona se lijepo uklopila, bilo je malo djece na dvije tete, postala je i samostalnija u nekim stvarima npr. samostalnom hranjenju. Onda su krenule bolesti i nažalost nisu stale jako, jako dugo vremena. Tako da je sva socijalizacija i igranje s vršnjacima (a i moj posao), palo u drugi plan. Ja sam se osjećala užasno jer što god bih napravila nije funkcioniralo. Ako sam bila doma s njom, ona bi se oporavila, no posao je patio, no ako sam otišla raditi, ona je patila i prikupljala bolesti. Iskreno, nakon ovog iskustva ne vjerujem u onu “Djeca moraju proći te dječje bolesti”, štoviše, čini mi se da je to toliko ugrožava dječji imunitet da se onda razboljevaju još lakše nego inače. Kad je krenula u vrtić s tri godine, situacija je ipak bila puno bolja jer je i njezin imunitet bio puno bolji. Što hoću reći? Mnogi roditelji se odlučuju za jaslice i smatraju da će djeca imati svakojakih benefita od njih, poput socijalizacije, igranja, osamostaljenja, no sve to zapravo pada u vodu ako dijete nije zdravo. Tako dolazimo do one da je ipak iznad svega najvažnije zdravlje jer samo zdravo dijete može lako napredovati u svom razvoju. Iz mog iskustva mogu potvrditi ono što mi je rekla jedna umirovljena teta iz jaslica nedavno, a to je da su jaslice nužno zlo, kad baš ne postoji ni jedna druga opcija.
A vrtićarci? Pitala sam kolegice psihologinje kako se prilagođavaju na vrtić djeca koja prvi put kreću u kolektiv s tri i više godine. Jedna kolegica mi je odgovorila da naravno varira od djeteta do djeteta, ali da poneka djeca koju su do tada čuvali bake i djedovi imaju na početku problema s prilagodbom i postavljanjem granica jer im je prije bilo “sve dopušteno”. Iako su ta djeca u manjini, svi se prije ili kasnije prilagode iako treba imati na umu da prilagodba ne traje samo tjedan dva nego i do dva, tri mjeseca i da ima svoje uspone i padove. Neki dan će rado odlaziti, a onda će ponovno u suzama zapomagati da im dopustite da ostanu kod kuće i da ne žele u vrtić. Vrtićarci u punom smislu te riječi uče kako se ponašati u kolektivu, što to znači dijeliti, kako riješavati probleme, kako se svađati, pa i pomiriti. Gledajući sa strane taj proces je zbilja divan jer pratite kako se vaše djetešce, koje više nije beba, snalazi samo u velikom svijetu. Tako smo mi svašta naučili o drugoj djeci kroz jednu prijateljicu koja je krenula u vrtić isti dan kad i moja kćerkica. Kako i zašto ona plače za mamom? Zašto je njoj teško bez mame, a zašto je mojoj kćerkici teško bez mame? Čega se vole igrati? Kako se posvađati na lijep način kad joj je prijateljica rekla da su joj ružne čarape (i trebaju li čarape biti lijepe) do mirenja i gledanja njih dvije kako se igraju lovice i grle. Do neba sam zahvalna i na njezinim tetama u koje ja ima povjerenja, pa shodno tome je i mirne duše onda ostavim u vrtiću.
Iako ne volim negativno nastrojene savjete, ne mogu, a da ne spomenem nekoliko stvari jer mislim da su one nažalost prečeste, a nisu korisne ni za vas ni dijete:
- Nemojte ostaviti dijete u vrtiću ili jaslicama, a onda “pobjeći” dok ne gleda – time narušavate vaše uzajamno povjerenje i teško će se slijedeći put odvažiti otići igrati i odvojiti od vas ako ne zna u kom trenutku ćete ga ostaviti, umjesto toga će se zalijepiti za vas i neće vas baš nikako puštati.
- Svaki put kad odlazite, javite se djetetu, pozdravite ga i zagrilite, a tek onda idite.
- Nemojte viriti i vraćati se, bez obzira na protest – ako ste otišli, otišli ste.
- Suze su obično rezervirane za vas – kad vi odete, ono što vi ne vidite je da dijete najčešće brzo uspije utješiti teta i da se zaigra, kao da silnog bacanja i zapomaganja nije bilo prije dvije minute.
- Ne raspravljajte se i ne svađajte s tetama ispred djeteta, ali ni druge djece – ako vas nešto muči to morate riješiti nasamo – djetetu je to previše bolno za gledati jer voli vas, a vrlo vjerojatno se i vezalo za tetu koja ga čuva. Ako je ikako moguće, trebali biste biti tim, a da bi boravak u vrtiću bio ugodan za Vaš dijete.
- Nakon vrtića, ako je ikako moguće, ostanite još barem sat vremena vani u parkiću ili u šetnji kako bi se dijete “ispucalo”, tj, da negdje proradi svu tu nervozu koju je osjećalo dok ste bili razdvojeni, a fizička aktivnost će mu u tome itekako pomoći, a vaš ostatak dana kod kuće će biti puno smireniji.
No, poznavajući današnje roditelje, sve ste to već ionako znali. No, mene zanima jedna druga stvar, a koja se jako rijetko spominje. Kako ćete vi znati jeste li spremni i što ako vi niste spremni? Što ako se bliži taj dan da će dijete krenuti u veliki bijeli svijet, a vama se, ne djetetu, srce slama jer se razdvajate. Što ako vi suze ronite od separacijske anksioznosti više od djeteta? Što ako vi gledate svoje dijete i vidite onu malu bebicu koju ste tako nedavno rodili i gdje je to vrijeme prošlo tako brzo. Slobodno se isplačite i priznajte vama dragoj osobi koliko vam je teško, ali pokušajte time ne opterećivati dijete kako ne bi došlo do toga da dijete tješi vas, a ne obrnuto.
Na kraju, kad dođe taj veliki ponedjeljak, samo hrabro mame, možete vi to, sva ta ljubav i briga koju ste mu dosad pružili bit će mu snaga i oslonac iz koje će rasti dok postaje veliki samostalni dječak ili djevojčica iako vi više niste s njim 24/7.
