
Prvog kolovoza počeo je Međunarodni tjedan dojenja, a kako sam ja dojilja, psihologinja, pa i blogam o mamasto dječjim poslima, odlučila sam ga obilježiti. Imala sam vremena jer je moja kćerkica zvjerčica bila kod bake na praznicima, muž na poslu, a ja sama doma sa #sinommaminim. Uh, kako smo uživali! Malo dijete se naspavalo kao nikad do tada, ja sam imala dojam da mi se otvorio vremensko – prostorni kontinuum, spremala sam, čistila, bila prepuna ideja, pisala, objavljivala, komentirala… I obećala svoju priču o dojenju, no kako je vrijeme prolazilo, obveze su se zgrušnjavale, a priče ni od kuda, točnije, vremensko – prostorni kontinuum se polako smanjivao i vremena za pisanje je bilo sve manje. No, nisam se tim opterećivala jer sam znala da mi je muž na godišnjem od ponedjeljka pa ću sve to nadoknaditi, sve silne životne, majčinsko kućanske i blogerske obaveze. Danas sam se to odlučila promijeniti. No, o tome kasnije. Krenimo redom.
Što sam htjela postići pozitivnim pričama o dojenju? Skrenuti pozornost na pozitivne aspekte dojenja i koliko je to lijepo jer se često čuje puno o ružnijim aspektima, kojih svakako ima, a zastrašujuće priče o nedostatku mlijeka, ragadama, mastitisima, neprospavanim noćima i sl. svakako ne djeluju motivirajuće za trudnice i majke koje tek čeka odluka o načinu prehrane svoje bebe. No, dogodilo se nešto neočekivano, a to je da sam puno naučila iz tih pozitivnih priča i pokušat ću to sumirati.
1. Uspješno dojenje zahtjeva edukaciju.
Da biste uspjeli, morate znati sve o principima ponude i potražnje, načinima kako beba treba zahvatiti bradavicu, koji su pokazatelji dobiva li beba dovoljno mlijeka, što napraviti u slučaju problema, koji sve problemi mogu postojati i kako ih spriječiti. Dakle, idealno za štreberice. Šalim se, ali da biste znale pravovremeno reagirati, nužno je znanje barem nekih osnova.
2. Važna je potpora okoline (i ignoriranje opstrukcija)
Često se spominje koliko majki doji djecu po izlasku iz bolnice, koliko nakon tri, šest mjeseci i sl, no nigdje se ne spominje koja je uloga okoline, a to je da bi mama mogla se posvetiti dojenju, poželjna je i potrebna potpora prvenstveno partnera, a i ostalih bliskih osoba. Da, mama doji, ali okolina je ta koja će je podržati tako da će je ohrabriti, napraviti niz praktičnih stvari (od kuhanja, spremanja, peglanja, pomoći oko starijeg djeteta), razumijeti principe dojenja i samim tim olakšati proces. Nažalost, očito je prečesto prisutna obrnuta situacija, s kojekakvim neumjesnim komentarima i prijedlozima “Možda imaš slabo mlijeko” ili “Daj joj malo čaja” ili “Kako je sitna sigurno joj nije dovoljno samo tvoje mlijeko” ili pak “Tako velikoj bebi sigurno nije dovoljno to što ti nju samo dojiš, mora se konkretnije najesti”.
3. Upornost, upornost, upornost
Pogotovo na početku. Enough said.
4. Stvara prekrasnu sponu
Kad prođu prvi problemi, stvara veliki osjećaj ponosa i postignuća kod mama. Znaju da su uspjele napraviti najbolje za svoje dijete, a gledajući kako je dijete sretno i zadovoljno, uživaju. Djetetu to nije više samo hrana, nego i zagrljaj, utjeha, najljepši miris i okus i ta samo vaša veza je nešto što uspješno pridonosi stvaranju sigurne privrženosti. Više o njoj ovdje.
5. Mamama se teže odviknuti od dojenja nego bebama
“Koliko god početak bio težak, sve će ti se to isplatiti.” Rekla mi je jedna poznanica i kako je samo bila u pravu. Kad jednom uspješno svladate tu vještinu, nagrada je zaista velika i teško je prestati, teže nego bebama. Više je maminih suza proliveno zbog kraja dojenja nego dječjih, a to ste mi potvrdile svojim svjedočastvima.
A gdje sam tu ja? Prvo dijete sam dojila 15 mjeseci i to nije bio lak put iz nekoliko razloga. Prvo smo mučile muku s prevelikom količinom mlijeka jer sam dobila jako puno savjeta izdajaj se, izdajaj, izdajaj, zato i imaš temperaturu, pa sam napravila hiperprodukciju. Na kraju sam i završila u bolnici, a pokazalo se da to što sam bolesna nema veze s dojenjem, ali onda je bilo pitanje kako održati laktaciju dok sam ja u bolnici, a dijete doma. Nakon nesretnog starta, krenulo je jako lijepo, uz neke probleme koje su došli naknadno. S četiri mjeseca smo dobile savjet pedijatrice da dodamo i AD, što ona nije prihvaćala. Od tada, pa do prestanka dojenja, nije za bočicu htjela ni čuti, a ja sam se osjećala često jako krivo jer ne napreduje koliko je predviđeno, ja sam inzistirala na dojenju i bezbroj puta sam se zapitala je li ta moja odluka bila kriva. Očekivala sam da bar će imati puno zdravstvenih benefita od dojenja, a pokazalo se da je prilično boležljiva. Moram priznati, bila sam razočarana.
Kad sam rodila drugo dijete, odlučila sam sva ta očekivanja, komentare, sugestije, prepostavke i ine gluposti staviti sa strane i vidjeti kako ćemo nas dvoje u tome napredovati. Okanila sam se očekivanja i iluzija i krenula pratiti samo i isključivo ritam svog djeteta. Kakvo olakšanje! Put nije bio uvijek jednostavan, nismo uvijek oduševljeni, bilo je tu i štrajkova dojenja, bilo je tu i mjeseci kad je jako puno dobivao i mjeseci kad je manje dobivao, ali ono što je ostalo od svega toga je 10 mjeseci dojenja baš onokvog kakvog je – hranjenja djeteta najboljom mogućom hranom, uživanje u najljepšoj sponi , ali i realnih očekivanja da nosi sa sobom i puno neprospavanih trenutaka, da dijete neće biti savršeno zrtavo samo zato jer je dojeno, da nam je nekad išlo na živce i meni i njemu, da neće svijet propasti ako ponekad popije mlijeko iz bočice koje mu je dao tata, i da naravno, to volimo više nego smo očekivali i on i ja. Najvažnije iz svega je to što sam naučila da dojenje nije idealno, ne treba vjerovati baš svakom obećanju o dojenju i da je dojenje baš kao i život sam, prekrasno iskustvo, s brojnim usponima i padovima. Uostalom, kao i cijelo majčinstvo.
A kakvo je moje majčinstvo trenutno? Takvo da sam na koljenima. Naime, ja sam alergičarka, a kad ste uz to i dojilja, nema tog lijeka koji će vas spasiti u sezoni. Iscrpljena sam od neprestanih borbi s disanjem, borbi sa zubićima koji niču i ona idila s početka teksta se okrenula na drugu stranu što je rezultiralo mojim kroničnim umorom, a što je dodatno pojačalo sve simptome alergije. Sva sretna sam jedva dočekala mužev godišnji, pa da vam pokažem o čemu sam sve razmišljala, što sam zapisala, što sam nakanila napraviti za budućnost i sl. I onda sam jutros imala prosvijetljenje i to zahvaljujući naravno mom sinu. Iako mrzim buđenja prije 6, moram priznati da me ova ranojutarnja šetnja s njim razbistrila i pomogla mi da posložim svoje prioritete. Uzimajući u obzir moj kronični umor, zapitala sam se želim ja zaista slijedeće dane provesti tako da ih iskoristim maksimalno pišući i vodeći blog, želim li slobodne trenutke iskoristiti za sva ona generalna čišćenja koja nisam stigla u zadnjih godinu dana, želim li mužev godišnji provesti tako da je malo on s djecom, a malo ja dok žongliramo sve obaveze? Zapravo ne želim. Kuća i čišćenje će pričekati da se SVI odmorimo, a to uključuje i mene, blog neće propasti ako nitko ne objavljuje (be)smislene statuse i postove, ali dragocijeno vrijeme koje svi četvero možemo provesti skupa će proći zauvijek. Tako da idem OFFLINE. Obrisat ću na tjedan dana aplikacije s mobitela, prestat ću ih provjeravati s laptopa, kuću ću prepustiti životu četveročlane obitelji, a ne praviti se da je katalog iz Ikee, možda čak uzmem i godišnji od dojenja, pa se počastim turom lijekova protiv alergije. Pustit ću mozak na pašu i upijati svaki trenutak. Mislim da ću itekako uživati, a probajte i vi! Mislim da nećemo zažaliti. 😉