„NEMOJ GA NAUČITI NA RUKE“ i druge zablude

Moja djeca su puuuno, puno nošena. Kćerkica zvjerčica je prvih 11 tjedana praktički bila samo na rukama voljene joj majke, spavala na mami, nosala se u rukama, uspavljivala i možda najbitnije smirivala. Bila je razdražljiva beba koju je u većini slučajeva mogla smiriti samo mama. Sin mamin je krenuo također sličnim stopama. Iako je bio puno mirnijeg temperamenta, jako ga je smirivala blizina mame, pa smo radi praktičnosti života s dvoje djece jako brzo nabavili arsenal nosiljki. Ergobaby, tkana marama, ring sling, #junejmit, imam ih sve i to je trenutno najbrži način smirivanja i uspavljivanja.

Naravno da sam puno puta čula „Nemoj je naučiti na ruke“ ili kad bi dijete zaplakalo „Tako ti i treba kad si ga naučila na ruke“ ili „Pa jel sad ljepše spavati tako stisnut na mami (u marami) ili lijepo na miru u svom krevetiću?!“. Djetetova perpektiva je zapravo potpuno drugačija, njemu je bolje s mamom, a evo i zašto.

U prvih 18 mjeseci jedan od glavnih razvojnih zadataka djeteta je razvijanje privrženosti majci (ili osobi koja se brine o njemu). Ukratko, i pojednostavljeno rečeno, privrženost je temelj za sve emocionalne odnose u budućnosti, kao i velik dio slike o sebi koju dijete razvija. Razvija se u nekoliko faza. Prva faza je 0-2mj gdje dijete podjednako reagira na sve, plače kako bi mu se zadovoljile osnovne potrebe, a umiruje se i smješka kad su mu zadovoljene potrebe. Od 2-8 mjeseci dijete i (najčešće) majka već imaju uspostavljen odnos, razvijaju načine komunikacije i dijete stvara sliku majke ovisno o tome koliko ona pouzdano i vrijedno reagira i zadovoljava njegove potrebe.  Nakon 8 mj, pa sve do cca 18-24 mjeseci dijete je jako vezano uz majku i javljaju se dvije uobičajene pojave, a to je da se boji nepoznatih i traži utjehu u mami, te da snažno prosvjeduje radi odvajanja, što je poznato svima koji su pokušali ostaviti dijete na čuvanje nekome ili pogotovo u jaslicama. Iako postoji više obrazaca privrženosti, većina djece je sigurno privržena majkama. To se najbolje ogleda u jednostavnom primjeru kad mama npr. u nekoj nepoznatoj situaciji ostavi dijete, primjerice u jaslicama, dijete plače, a kad se majka vrati, veseli se mami. Ako vaše dijete također plače kad ga ostavljate, zapravo onda znate da ste na dobrom putu, to je bar meni utjeha kad gledam očajne ručice. Da bi se stvorila sigurna privrženost, mama treba biti osjetljiva i prilagođavati svoje ponašanje djetetovu. Pa tako osjetljivije majke i majke čija su djeca sigurno privržena lakše prilagođavaju tempo hranjenja djeteta, prepoznaju kad im je dosta, kad bi htjeli još i što bi htjeli više, a što manje jesti. Drugi faktor je koliko brzo reagiraju na djetetov plač i brže utješe dijete. Treći bitan faktor je majčin tjelesni kontakt s djetetom. Koliko je majka topla, zaigrana, nježna, koliko ga miluje i nosi.

Koliko je taj fizički dodir bitan, pokazuje i jedno legendarno istraživaje iz 1950-ih H. Harlowa na malim majmunčićima. Nakon rođenja, odvojeni su od majki i stavljeni su u kaveze s dvije zamjenske „mame“. Jedna žičana, a jedna presvučena frotirom. Rezultati su bili neočekivano očekivani – mali majmunčići su po 17-18h dnevno provodili na „toplijoj“ majci, a na žičanoj oko sat vremena, neovisno koja ih je hranila. Što nas dovodi do zaključka da je malim majmunčićima, a tako je i s ljudima, hranjenje više od pustog zadovoljenja gladi, da je pri tome jednako važan dodir, nježnost i fizički kontakt.  Također, kad god su bili uplašeni, tražili su blizinu i utjehu svoje „toplije“ majke.

I tu dolazimo do zablude s početka teksta. Ne, neće se djeca razmaziti nošenjem, dapače, veća je šansa da će razviti siguran i privržen odnos s majkom, a to je jedan od koraka u razvoju emocionalno stabilne osobe. I ok je ako se ponašaju kao mali majmunčići zakačeni na mamu (i/li sisu), to samo znači da ste svi na dobrom putu.