Moj (neslužbeni) šogor je nedavno prilično točno konstatirao kad je rekao „Što ti radiš u 11 navečer, kad svi legnu i zaspu? Pa, sigurno ne čitaš o ratkapama, već opet o nekim mamastim temama“. Pogodio je u sridu, a jedan od lajtmotiva tekstova koje svako toliko pročitam je priznanje neke majke kako je nemajka. To su obično tekstovi žena kojima su dojadila svoja i tuđa nametnuta očekivanja o tome kako bi trebalo izgledati moderno majčinstvo. Te hrabre žene su odlučile odbaciti hrpu nekih pravila, uspostaviti svoja, bez obzira na poneke podignute obrve i usputne sugestije koje su zapravo kritike. Uvijek bih osjećala olakšanje kad bih pročitala tako nešto jer bih znala da nisam jedina koja je nesavršena, ne stiže sve i ponekad koristi prečice.
A kako bi trebala izgledati i ponašati se ta moderna idealna žena, majka, kraljica? Trebala bi biti zaposlena, ali ne prije navršene prve godine djetetovog života jer što je rađala djecu, ako se ne želi za njih brinuti. Trebala bi držati do sebe i odvojiti vrijeme za sebe, pa redovito vježbati, zdravo se hraniti, izbjegavati slatkiše i masnu hranu (a kamoli to davati djeci!), povremeno pročitati knjigu, kako o odgoju djece, tako i beletristiku da ne ispadne da nema nikakvih interesa osim djece i da je to jedino o čemu zna razgovarati, piti kavu s prijateljicama, ne zaboraviti da je ona i dalje sestra, kći, unuka, a kako nema samo svoju rodbinu „red bi bio“ posjetiti svu tu i muževu rodbinu, naravno s djecom. Održavati kuću čistom i urednom, po mogućnosti sa stilom i ukusom uređenom, kako već to hygge Skandinavci rade. Ne zaboraviti da ima muža i raditi na njihovom odnosu i redovito odvojiti vrijeme samo za vas dvoje.
Već sam se umorila, a nisam ni došla do majčinstva. Kao majka bi trebala biti brižna i nježna, s razumijevanjem jer djeca osjete nervozu i to se odmah na njih prenosi. Odgajati ih da budu empatični, ali da se znaju zauzeti za sebe. Poticati crtanje i pisanje, čitanje slikovnica i bar jedan strani jezik. Svakako puno boraviti na svježem zraku jer djeci treba puno kretanja. Sport je neminovan. Omogućiti im zdravu, nešpricanu, ekološki uzgojenu hranu, koju ste same upravo svježe skuhale, a nikako ne davati slatkiše i sokove, kamoli naručiti pizzu i pomfri. Redovito ih voditi u kazalište, izložbe i dječje koncerte kako bi se afinitet za umjetnost odmalena stvorio. Televizija, tableti, mobiteli, tj. bilo kakva vrsta ekrana nije za djecu mlađu od pet godina i naravno da su zabranjeni u domu idealne mame. Kvalitetno provoditi vrijeme s njima, posvetiti im se, ali ih izložiti i dosadi i frustraciji kako bi se naučili i sami igrati i tako razvijali svoju kreativnost i maštovitost. Kontrolirati njihove zadaće i školske obaveze, ali ih opet prepustiti djeci i razviti osjećaj da je škola njihova odgovornost.
Moj dan, kao i Vaš ima samo 24h. Kako sve ovo gore navedeno komprimirati u jedan dan ili jedan tjedan ili život jedne mame? Iz mog iskustva jako teško. Pokušavati sve ovo i više od toga, dovodi do dvije stvari. Ili ćete sve to donekle postići, ali osjećaj konstantnog stresa i iscrpljenosti je neminovan. U drugom slučaju, nećete sve to postići i onda ćete uočiti da postoji razlika između idealne majke, tj. idealnog ja i sebe same. Ovo je već opasan i sklizak teren jer je odlična podloga za stvaranje depresije. Što je veća ta razlika između idealnog ja i pravog ja, to je osjećaj tuge, razočaranja i bespomoćnosti sve veći. Takve negativne emocije, a pogotovo depresija, troše enormno puno energije, pa je samim tim još teže ispuniti svoja i tuđa očekivanja. Stoga postavljam sebi, ali i vama pitanje, kakva očekivanja ćemo imati od samih sebe? Moja očekivanja, pogotovo nakon rođenja drugog djeteta su debelo revidirana i prilagođena meni i mojim mogućnostima. I kuham i čistim dok su djeca budna, ne radim to više kako sam prije radila jer sam se inače osjećala krivom što to radim, a ne posvećujem im se. Neka vide da hrana i čista kuća ne padnu s neba. U parkiću svako toliko pustim Mašu da se igra sama ili s drugom djecom. Sjednem i pijem kavu, blejim okolo ili kako Maša kaže „kupi si novine“, pa ih prelistam. Drugo dijete ponekad pustim da bude nezadovoljan dok ne obavim do kraja što trebam, neće mu ništa biti ako nisam skočila na njegov prvi mig. Na vježbanje idem jer mi je zabavno i volim ekipu na pilatesu, ali kile nisam skinula, a kako sam krenula ni neću jer svako popodne s kćeri tamanim slatkiše i smijemo se kako će nam doći Gric i Grec. Pustim joj crtić da u miru podojim sina. Čitam da ne poludim i da imam o čemu razmišljati osim o svakodnevnim obvezama. Otkako sam revidirala svoja očekivanja, ništa strašno se nije dogodilo.
Baš kao u pjesmi Gabi Novak i Maje Vučić „Za mene je sreća“, moramo prigrliti same sebe baš takve kakve jesmo, ne stvarati nerealna očekivanja i prihvatiti da ima razlika među nama, da nismo svi isti i dok će jednoj mami sreća biti „kuhinja i djeca“, drugoj će biti „prijemi i slava“. Ne smijemo zaboraviti dok ganjamo nerealne ciljeve i očekivanja, da „samo ljubav može donijeti ju“ i to ljubav prema samoj sebi, svojoj djeci, pa onda i svima drugima.
