Moja temperamentna djeca

Dok sam bila trudna prvi put, nisam imala puno očekivanja kako će izgledati i kako će se ponašati moje dijete. Ipak, dvije stvari sam nekako pretpostavljala, a to je da će imati smeđu kosu i da će  biti lakog temperamenta. Ova pretpostavka je došla od naših mama, a budućih baka koje su i mene i muža opisivale kao jako mirnu, veselu djecu, s idealnim ritmom spavanja i hranjenja, a počeli smo spavati cijelu noć svojim mamicama s mjesec i pol dana, tj. moj muž s dva i pol mjeseca.

Temperament kod beba je najlakše opisati kao način na koji beba reagira i kako se ponaša. Temperament se naslijeđuje, a način na koji beba reagira je vidljiv već od rođenja i više manje ostaje takav. Iako ličnost malih beba ne možemo opisivati kao odrasle, možemo ih opisati kao djecu lakog, teškog i suzdržanog temperamenta. Djeca lakog temperamenta su ona djeca za koju njihove mame kažu da su „jaaako dobra“. Obično imaju predvidljiv ritam hranjenja i spavanja, lako ih je umiriti i često su vesela i pozitivna. Djeca teškog temperamenta su sve suprotno od navedenog, pa njih bake i mame znaju opisivati kao „nemoguće“ ili „nije on kao seka, ona je bila jako dobra“, kao da su bebe zločeste. A nisu zločeste nego su plačljive, nepravilnog ritma hranjenja i spavanja te snažno reagiraju na podražaje iz okoline. To zna ljutiti mame koje žele neki ritam i red kako u bebinom, tako i svom životu, smatraju da se beba mora hraniti svaka tri sata, između spavati u krevetiću po mogućnosti, malo se nositi i onda s veseljem spustiti u kolica ili kinderbet i sl. Sudržana djeca se često teže prilagođavaju novim situacijama, povlače se pred nepoznatima, a njihove reakcije su obično nisu burne. Drugi istraživači dijele djecu pak po tome koliko su emocionalna, aktivna i socijabilna. Uglavnom, shvatili ste poantu – kakva je beba, kako reagira na druge ljude i okolinu i ima li sveti gral roditeljstva RITAM.

Koliko je bilo pogrešno očekivati da će i naše dijete biti lakog temperamenta? Pa, potpuno. Naša #kćerkicazvijerčica je zarana zaradila svoj nadimak Zvijerčica. Ona je počela plakati večer kad smo (drugi put) izašle iz bolnice i nije stala otprilike 11 tjedana. Točnije, bio je utorak, 21.4.2015. kad smo se nas dvije probudile, pogledala sam je i pomislila „Pa izgleda zadovoljno!“ To je bilo vrlo stresnih jedanaest tjedana jer naše malo zlato nije imalo skoro nikakav ritam, često se hranila, spavala vrlo nepredvidljivo, pogotovo po danu i preferirala da je samo mama nosi na točno određen način. Koliko je vrištala i plakala, pokazuje i činjenica da nas je doktorica poslala na hitan ultrazvuk mozga. S vremenom je njen ritam postao predvidljiviji, puuno manje je plakala, a bila puno zadovoljnija. No, kako sam rekla, temperament je stabilan, tako da je ona i dan danas u stanju naljutiti se u sekundi i vrlo, vrlo burno reagirati. Da temperament ostaje više manje stabilan način reagiranja pokazuje i činjenica da je moju kćer doktor na zaraznoj kad je imala gripu htio poslati na dječju kirurgiju jer je mislio da ima zapetljaj crijeva. Naime, ona je toliko plakala i vrištala jer je mrzila doktore da je čak dobila (srećom) nepotvrđenu dijagnozu. I dan danas se uvijek jako slatko nasmijem kad vidim reakcije drugih koji vide prvi put kako se ljuti, a to je redom „Kako se tako u sekundi naljutila! Ma, vidi male durilice!“

Kao i često kad su u pitanju djeca, potrebno je da majka voli i pazi svoje dijete baš takvo kakvo je, a ne onakvo kakvo bi ona željela da bude. To bi značilo da reagira na djetetov  plač, da se prilagođava njegovom ritmu, da priča s bebom i potiče ga na obostranu komunikaciju i interakciju i tako s njim stvara odnos pun topline i povjerenja.  To je lakše kada su majka i dijete usklađenog temperamenta,  no malo teže ako je dijete „teškog“ temparamenta, a majka jako metodična i organizirana ili kad je dijete jako aktivno i živahno dijete, a mama preferira ostanak kod kuće i mirnije aktivnosti. Svim novopečenim mamama treba vremena da se prilagode i snađu u novoj ulozi, ali nakon što se uspostavi određeni ritam hranjenja, spavanja, igranja, a dijete naočigled napreduje i sve se više smješka, rađa se prekrasan osjećaj zadovoljstva i samopouzdanja kod majke.

Govoreći iz ove prespektive o tom razdoblju, sad se osjećam prilično sposobno i samopouzdano nije bilo uvijek tako. Dok je ona plakala, a ja se osjećala preplavljenom njezinim plačom, besanim noćima, brigom o njezinom zdravlju, zabrinutim doktorskim pogledima, te slušajući komentare okoline poput „Previše je nosiš, previše si je naučila na ruke, prečesto je hraniš, sigurno imaš slabo mlijeko, daj joj bočicu“ i sl., osjećala sam se jako loše i kao da ništa ne radim dobro. Nakon što sam dobila sve nalaze koji su bili dobri, nakon što sam se uvjerila da ona napreduje dobro na težini, te nakon što sam dovoljno ojačala da mi bezobrazni komentari na jedno uho uđu, a na drugo izađu, procvijetale smo obje. Imale smo svoj ritam i način života koji možda nisu svi odobravali, ali nisu ni svi mi. Gledajući sad ove tri godine unatrag, drago mi je da imam malu zviječicu koja sjaji i bukti poput baklje u noći i ne bih njezin burni temperament mijenjala nizašto. Kad se #sinmamin rodio, iako je na početku bio jako mirna beba, ubrzo je shvatio da je ovo jedna bučna i temperamentna familija, pa se brže bolje priključio trendu „hear me roar“.

Naposlijetku, bilo da su djeca lakog ili teškog temperamenta, društvena ili zakočena, povučena ili “živo srebro“, bitno je da ih prihvatimo baš onakvima kakvi jesu i što bi Amerikanci rekli „enjoy the ride“.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s