Počinitelj.
Ovo bi bio jedan jako kratak tekst, a osobe koje su preživjele neki oblik ili, nažalost, više
oblika seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, imale bi kraći oporavak kada bismo znali
odgovor na ovo pitanje. Zbog čega je onda ovo pitanje u naslovu i zbog čega ovo nije kraj
teksta? Dopustite mi da objasnim u nastavku.
Za početak, važno je znati da je netko kome se ovo dogodilo – dijete, djevojka, mladić, žena
ili muškarac – OSOBA koja je preživjela neki oblik nasilja. Namjerno ne govorim žrtva jer
tako dodatno stigmatiziramo osobu kojoj se to dogodilo i svodimo je na jednu dimenziju. Ona
postaje osoba bez lica, broj u masi, netko tko ne može ništa poduzeti, netko kome je oduzeto
pravo na uzvraćanje i borbu za sebe. Osoba koja je preživjela nasilje – termin je koji uvažava
da je osoba sa svim svojim vrlinama, manama i različitim ulogama u životu na kraju to
iskustvo, koliko god teško bilo, PREŽIVJELA. Nažalost, seksualno uznemiravanje i zlostavljanje je oblik nasilja koje često nosi najdublju stigmu, osjećaj srama, krivnje, najčešće
je prešućeno, a često ostavlja najdublje ožiljke. Osjećaji su razorni, a pogotovo kada se
bojimo priznati što nam se dogodilo.
Prije dvije godine u Hollywoodu zaživio je pokret #metoo. Kod nas se prošle godine dogodio
#spasime. Iako ovo djeluje kao pomodna stvar, kad maknemo sve hashtagove, dolazimo do
dvije bitne stvari – jako puno osoba preživjelo je razne oblike nasilja i druga, jednako porazna
stvar, jako puno osoba nije dobilo nikakvu pomoć.
Iz svojeg iskustva psihologinje koja je radila sa ženama i djecom koji su preživjeli obiteljsko
nasilje mogu vam reći da je ono što se prijavi policiji i bude procesuirano mali vrh ledene
sante sveg zlostavljanja koje se dogodio.
Netko tko je bio na različite načine zlostavljan, da bi preživio, vrlo vjerojatno će dio
proživljenih iskustava potisnuti i pokušati zaboraviti. Nakon prve prijave, kada se uvjeri da
pomoć nikako ili vrlo slabo stiže, neće biti motiviran prijavljivati dalje. Još važnije od toga, osoba koja je počinila nasilje pokušat će vas uvjeriti da ste sami krivi za to što se dogodilo. Ako ste dijete koje je istukao otac – počinitelj će vas pokušati uvjeriti da je to jer ste bili
zločesti i dobili ste to što ste tražili. Ako ste žena, a muž vas je ponižavao, malterirao, vrijeđao, gurao i bacao, pa potom prisilio nas spolni odnos – taj isti muž će vas pokušati
uvjeriti da ste sami krivi jer ga niste slušali, jer ste razgovorali s njegovim kolegom i jer on
smatra da ste niškoristi…
Ako prijavite, velika je šansa da će policija privesti počinitelja, ali i da će vas upozoriti da će
uskoro biti pušten, a neće vam ni lagati jer će se upravo to dogoditi. Nadalje, vrlo često osoba
koja daje izjavu o tome što je preživjela bude višestruko viktimizirana – propitkuju se njezini
razlozi ostanka u takvom odnosu, kako se dovela u tu situaciju… Osim toga, iako je zakonom
propisano da bi trebala biti dovoljna jedna izjava o preživljenom, često ih se tjera da daju
ponovno i ponovno istu izjavu.
Kada se radi o seksualnom uznemiravanju, stvar je još maglovitija – što je osoba napravila da
je to zaslužila, također će se naći na tapeti. Počinitelj nasilja će prvi reći da se nije tako provokativno obukla, on joj ne bi dobacio neprimjerene komentare. Da nema takve obline, ne
bi je on “zašlatao”. Da nije bila tako pijana, ne bi je pokušao silovati. Stvar ide unedogled.
Seksualno nasilje ostavlja najdublje ožiljke i najviše umanjuje dostojanstvo osobe koja je to
preživjela. S druge strane, osobe koje to ne razumiju, propitkivat će motive, govoriti da oni to
ne bi nikada tako, da oni to ne bi dopustili, a zapravo nitko tko to nije preživio ne može znati
kako bi se postavio u takvoj situaciji. Takvo propitkivanje gura osobe koje su to doživjele u
još dublju traumu jer se osjećaju krive za ono što im se dogodilo.
Najjednostavniji način društva za nošenje s tim problemom je – prijavi ga. No, prijavom osoba
koja je doživjela nasilje riskira da je se stigmatizira, da je se dovede u situaciju da ponovno
proživljava tu traumu, da bude meta odmazde počinitelja, a da u krajnjem slučaju onaj tko je
to napravio snosi nikakvu ili vrlo malu i zanemarivu kaznu koja prekasno dođe pa stoga nema
nikakve pravne zadovoljštine.
Što možemo onda napraviti? Svatko od nas može reći naglas i usvojiti stav da je za svako
nasilje odgovoran počinitelj tog nasilja, a ne osoba kojoj se to dogodilo. Možemo saslušati
osobu kojoj se nasilje dogodilo i pokazati joj da ju čujemo, vidimo, da nije sama i da ima
našu podršku. Možemo osobi koja nam prizna da joj se to dogodilo vjerovati i naglasiti – NISI
KRIV/A što ti se to dogodilo.
Možemo kao društvo zahtijevati promjene – promjene zakonodavstva, promjene u
institucijama, bolje postupanje u sustavu policije i pravosuđa. Možemo dignuti glas i biti uz
predstavnice ženskih udruga kada kažu da nemaju dovoljno novca za financiranje rada i
pomoći osobama koje su to proživjele. Činjenica je da u RH postoji samo jedan centar s malo
zaposlenih stručnjakinja koji pomaže osobama koje su doživjele seksualno nasilje.
Možemo kao roditelji učiti djecu da nikome ne smiju dopustiti da ih dodiruje ako to ne žele, a
pogotovo ne po intimnim dijelovima tijela. Možemo reći da nam slobodno povjere bilo koju
tajnu koju imaju, da ih nitko ne bi smio prisiljavati da čuvaju tajne te da nisu krivi zbog toga
što im se dogodilo. Možemo zahtijevati sustavnu edukaciju djece koja će osvijestiti njihova
prava, učiti ih socijalnim vještinama, metodama rješavanja problema i prevenirati nasilje.
Kada kao društvo osiguramo podršku osobama koje su doživjele nasilje, kad osiguramo
pomoć, kako zdravstvenu, tako i psihološku, kada ostvarimo sve preduvjete da počinitelji
budu primjereno, oštro i brzo kažnjeni, onda se nitko neće pitati kako to da nisu prijavile
nasilje i kako to da toga toliko ima.
Na kraju, da bismo uvijek znali odgovor na gore postavljeno pitanje.
Tko je kriv?
Počinitelj nasilja je kriv!
