Sindrom praznog gnijezda – kako ostati muž i žena kad djeca odlete iz gnijezda

Na pisanje ovog teksta potaknula me jedna večer. Bili smo s prijateljima koji su objašnjavali svoje viđenje života s djecom. „Prvih par godina je najgore, onda imaš pet godina sreće i zabave, a onda slijedi pakao puberteta. I onda imaju 18 i ti si na konju!“ Doduše, neki su prigovorili ovoj teoriji jer je “općepoznato da hrvatska djeca odlaze s 18 godina od kuće“. Kad smo došli doma na televiziji je bila Sonja iz Supermama koja je u reklami za nadmadrace objašnjavala probleme koji su mi bili i predobro poznati – kako se okrenuti ili dići iz kreveta, a da se dijete koje je s tobom u krevetu ne probudi i ne krene za tobom.

Puno vas koji sad ovo čitate, kao i generacija mojih prijatelja, u ovoj su fazi “pakla“, kako je moj prijatelj rekao. Djeca se uče sisati, spavati, puzati, gegati, trebaju roditelje 24/7. Imaju grčeve, šetaju po noći, plaču, rastu im zubići, žele spavati kao mali majmunčići s mamom i tatom. Viđam oko sebe zombije koji cijelu noć nisu spavali i onda došli na posao. „Imao je temperaturu i doslovno spavao na meni cijelu noć, tj. onaj dio koji je spavao. Kao da me netko pokrio vrelim crijepom.“

Parovi s malom djecom imaju često dojam prepunjenog gnijezda. Pogotovo ako žive u stanu, a imaju malo ili nimalo pomoći. Briga o maloj djeci zna zaista zaokupiti većinu minuta i sati u danu – čitaj slikovnice, nosi, pravi kašice, skupljaj kašice i komadiće hrane razasute okolo, stavljaj odjeću, skupljaj odjeću, vodi u parkić, iz parkića, doji i sl. Dani prođu da se i ne okrenete i nažalost neke mame znaju imati osjećaj da su se dani spojili u jedan jaaaaako dugačak dan, a noći u jednu beskrajnu noć u kojoj ima svega osim spavanja.

Ljudi koji nemaju djecu, premišljaju se hoće li imati i kada ovakvi opisi zvuče obeshrabrujuće. Da citiram jednog muškarca: „Zašto bih ja imao djecu kad vi svoju stalno ogovarate?“ Roditelji male djece koji kukaju, u očima i ušima svojih sugovornika znaju izgledati nezahvalno jer imaju djecu i jer naizgled ne shvaćaju koliko su blagoslovljeni. Moje mišljenje je da su roditelji itekako svjesni koliko su blagoslovljeni i baš zbog toga što žele biti odgovorni na daru života koji im je dan na čuvanje i odgoj žele biti što bolji, dati što više. To neprestano davanje može iscrpiti i tu je ključni problem. Ako neprestano dajete, a nemate prilike često napuniti baterije, možete pregorjeti i kao roditelj. Tu su samohrani roditelji u najvećoj opasnosti.

No, kakve veze sve to ima sa sindromom praznog gnijezda? Kako je u obitelji sve povezano i sve utječe jedno na drugo, ima itekako veze. U današnjem društvu dijete je najčešće u centru zbivanja u obitelji. Puno obitelji koje znam i s kojima sam radila ne žive više u klasičnim patrijahalnim obiteljima, nego sve više u obiteljima u kojima je baš sve podređeno djetetu. To naizgled ima puno prednosti, no ima i brojnim mana. Prednost je što su dječje potrebe zadovoljene, a mana je svakako činjenica da djeca imaju osjećaj da se sve vrti oko njih i sve je njima u službi, a kad malo porastu i krenu samostalno u svijet, sudar s realnosti može biti jako bolan. Tu dolazimo do praznog gnijezda. Iako kod nas djeca rijetko odlaze od kuće s 18 godina, ipak mnogi odu na fakultet u drugi grad. Tu roditelji ostaju konačno sami sa sobom. Nema više nosanja, nema skidanje temperature, nema razmišljanja kako će se i u kakvom stanju vratiti iz noćnog izlaska, nema više učenja, pisanja zadaća, razvoženja s treninga. Samo vaš partner i vi.

Sindrom praznog gnijezda ponekad ima za posljedicu razvod braka jer partneri više ne znaju što bi jedno s drugim. Zaboravili su ono što ih je spojilo, imali su zajednički projekt zvan odgoj i podizanje zajedničke djece i kad je on završio (ili bar naizgled se priveo kraju), kraj vas je stranac s kojim ne znate što bi pričali, kako bi proveli vrijeme zajedno, što vas dvoje uopće više veže i interesira.

cropped-logo110.jpg

Često taj sindrom spominjem na trudničkim tečajevima koje vodim u centru Mama Soon. Naravno da kad novorođenče stigne u obitelj sve mu se podređuje i tako treba biti. No, spominjem uvijek ovaj sindrom kao nešto na što vrijedi obratiti pažnju. Kad krenemo u životnu pustolovinu rađanja i odgoja djece da putem ne zaboravimo s kim smo i zbog čega krenuli u tu pustolovinu. Bez obzira što su djeca jako mala i što jako trebaju svoje roditelje, roditelji ne trebaju u potpunosti zaboraviti na sebe, na sebe kakvi su bili prije rođenja i podizanja djeteta, što su voljeli, koga su voljeli, što su radili i s kim. Ulaganje u dobar odnos, koje ponekad podrazumijeva i bračnu terapiju, nije samo davanje i pružanje ljubavi i podrške, već taj odnos može biti mjesto gdje se roditelji pune energijom. Tužna istina je da ne vrijedi ulagati u svaki odnos i svaki brak. Brakovi u kojima ima nasilja, kako fizičkog, tako i psihičkog i seksualnog (puno češće nego se misli) nisu odnosi koje treba čuvati i u koje treba ulagati jer je cijena prevelika. Izaći iz takvog braka znači spasiti svoj život, svoje zdravlje, a često i mentalno zdravlje svoje djece.

S druge strane, postoje odnosi koje partneri žele sačuvati, ali zbog prioriteta poput djece i njihovih potreba, financijskih briga, ganjanja svakodnevnih obveza, ne stignu ulagati u njih. Bit će vremena, čekat će bolja vremena. Nažalost, rijetko koji odnos može trpiti zapostavljanje, a da se to na neki način ne odrazi na taj isti odnos, ali i na cijelu obitelj.

Koje je rješenje? Nema gotovih rješenja jer da ima, već bi bila osnovana Nobelova nagrada za ljubav. Ja čak ne smatram ni da je rješenje američki način preveniranja problema, tzv. „date night“, kada parovi imaju npr. jednu večer u tjednu samo za sebe. Dio slagalice za dobar i kvalitetan odnos je svakako uzimanje vremena i truda da vidite drugu osobu. Da je čujete i nastojite razumjeti njezine potrebe svaki dan. Osigurati prostor i vrijeme za razgovor koji neće biti isprekidan dječjim upadicama, opaskama, televizijom ili poslovnim e-mailovima. Razgovor i odnos koji će biti više od plaćanja računa, podizanja djece iz vrtića i vožnje na trening i hoćete li na ručak kod njegove ili vaše mame.

Iako su u fokusu Mamologije gotovo uvijek djeca (i roditelji), a ja sam dugo radila sa ženama i djecom koja su preživjela obiteljsko nasilje, baš zbog toga sam izabrala ovu temu koja nije obilježena velikim nasiljem, koja nema vidljive velike i bučne svađe zbog kojih vas susjedi neće čudno gledati, no ako vi imate ponekad osjećaj da ste postali cimer sa svojim partnerom, možda je vrijeme da razmislite o ovome, bez obzira želite li ili ne da vam vaš partner postane stranac. Možda i želite, ali svakako vrijedi razmotriti sve opcije prije nego ptići odlete, a vi se nađete začuđeni što je gnijezdo ostalo prazno.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s