Zamislimo sada da ste se suočili s nekim problemom u vašem životu, na kojeg god polju to bilo. Možda ste ostali trudni, bili sretni radi trudnoće, porod je prošao više manje u redu, no nakon što ste došli kući niste se dobro osjećali. Nije bilo ni radosti, ni poleta ni sreće radi malog bića, nego beskrajni trenuci umora, plača, nervoze, razočaranja, plakanja, pa opet još malo plakanja i tako u krug. Obitelj vam govori da je to sve u redu, da se samo trebate “trgnuti”, “tako je to s malom djecom”, ali vi ne možete vjerovati da je ovo kako se osjećate u redu.
Možda jako volite svoj posao i nakon nekoliko godina, nadređeni su vam predložili da pređete u drugi odjel, na bolje radno mjesto, uz povišicu. Iako ste bili sretni jer je vaš rad prepoznat, sreća nije dugo trajala. Naime, dobili ste šeficu iz pakla na novom radnom mjestu. Svaki dan poslije posla uhvatite se kako prežvakavate situacije s posla, loše spavate, idete na posao s grčem. Vaša okolina vam govori “Ma, što te briga za nju, neka ti na jedno uho izađe, na drugo uđe,”, ali vi ste i dalje potišteni, nervozni, nesretni.
Možda imate prekrasan život. Muža kojeg volite i koji voli vas. Djecu koja su nastala iz ljubavi. Kuću i auto. Ljetujete u obiteljskoj kući na moru, okruženi prijateljima iz djetinjstva. Možete si priuštiti shopping ili neke sitnice koje vas vesele. Ali, vi u ničemu od toga ne uživate kako želite jer ste u stalnom strahu. Ne možete se riješiti straha od neke bolesti, npr. infarkta. I koliko god vas muž, doktor, mama razuvjeravali da je sve u redu i da je to “sve u vašoj glavi”, vama je sve gore, a ne bolje.
Kao što vidite, patnja može izgledati vrlo različito za svakoga od nas. Ono što je zajedničko svima je da naizgled imaju sve – kuću, posao, partnere, djecu, određenu svotu novca, nisu pogođeni smrtima ili ratom, ali ipak nisu sretne. Ono što im je zajedničko je i to da nemaju preveliku podršku okoline, tj. da ih okolina uvjerava da problem ne postoji, nego je samo u njihovoj glavi. Pa gdje bi drugdje bio? 🙂
To što je problem “u glavi”, to ne znači da manje pati.
Ne znači da je kriva jer pati.
Ne znači da je svjesno odabrala patiti.
Ne znači da postoji neki prekidač, pa će preko noći postati bolje.
Postoji još jedna stvar koja je zajednička osobama koje pate, a što susrećem jako često. Kao da nije dovoljna ta patnja sama po sebi, kako god ta patnja izgledala (ima oblik postporođajne depresije, posljedica je mobbinga ili ima oblik zdravstvene anksioznosti), jedna stvar im je također zajednička, a to je kritiziranje samih sebe. Ta vrsta kritiziranja koja je usmjerena na optuživanje, procjenjivanje, analiziranje, etiketiranje samih sebe jer patite zove se prljava patnja.
Vrlo često um pomisli da se može riješiti vaše patnje, kao da je vaša patnja neki problem koji će um riješiti. Svatko tko pati, to je pokušao. Rezultat je vrlo često takav da se još više zapetljate u svoje misli, da vam je još gore od silnog analiziranja i kritiziranja same sebe. Da se razumijemo, nemam ništa protiv uma i vaših kognitivnih sposobnosti. Međutim, ostaje činjenica da je um jako dobar sluga, a loš gospodar. Pogotovo ako postanete zatočenik uma i neugodnih misli koje producira u velikoj mjeri.
Njegovanje suosjećajnosti prema sebi neće možda riješiti sve vaše probleme, ali neće otežati izlazak iz problema kao što to radi kritiziranje.
Učenje kako izaći na kraj s neugodnim mislima neće riješiti sve probleme, ali će vam pomoći da uspostavite reda unutar i oko sebe.
Promjene navika, rutina, veća briga o sebi, više odmora, neće riješiti sve probleme, ali neće ni pogoršati vaše stanje kao što to radi odgađanje svega čemu se veselite za neke bolje dane.
Tako da, ako vi trenutno intenzivno patite, znajte da niste sami, niste krivi jer patite i da je u redu da potražite pomoć kako bi izašli na kraj sa svojom patnjom.
