Kako (ne) odgojiti razmaženo dijete

Na jednoj od zadnjih radionica za trudnice koje vodim u Mamsoonu, jedna trudnica mi je postavila odlično pitanje koje je glasilo “Kako zadovoljiti sve djetetove potrebe i osigurati mu sve uvjete za razvoj sigurne privrženosti, ali da pritom ne razmazimo dijete?”

Ovo je tako odlično pitanje na toliko razina. Za početak, ova pametna i educirana trudnica je mislila na sigurnu privrženost koja se odnosi na emotivni odnos majke i bebe. Taj emotivni odos je zapravo temelj emocionalnog razvoja bebe, kao i temelj svih naših budućih emocionalnih odnosa u budućnosti. Stoga naravno da želimo da naše dijete bude nama sigurno privrženo. Više o samoj sigurnoj privrženosti pisala sam kad u tekstu o dječjoj neovisnosti, kad smo raspravljali o povezujućem roditeljstvu, privikavanju na jaslice i vrtić i uvijek aktualnoj temi – mogu li se djeca razmaziti nošenjem.

Nije teško zaključiti da mi je to jako draga tema, a naravno i jako bitna. Kako se to postiže sigurna privrženost – kroz zadovoljavanje djetetovih potreba, a to znači da majka može osjetiti i na vrijeme reagirati na sve što bebi treba, od hranjenja, presvlačenja, tješenja, igranja i potrebe za toplim ljudskim zagrljajem.

No, možemo li tako i razmaziti našu bebu? Psihologija će reći ne, a babe će reći da. “Nemoj ga stalno nositi, samo ćeš ga naučiti na ruke”, “Tako ti i treba kad si ga naučila na ruke”, vjerujem da je većina nas barem nekad čula ove rečenice koje su zapravo predsrasude i krivi mitovi o odgoju. Kad sam tek počela raditi, imali smo u tretmanu jednu majku s bebom. Ta beba se obožavala nositi, te samim tim, često je i dugo bila nošena. U neobaveznom razgovoru, rekla sam svojoj mentorici (dugogodišnjoj dječjoj psihologinji u Klaićevoj) kako mi se čini da će ta beba, naša miljenica, biti jako razmažena jer ju stalno nosimo”. Na to me moja mentorica prijekorno pogledala i rekla “Djeca do godinu dana se ne mogu razmaziti.” Eto, toliko.

No, službena psihologija ima još jedno stajalište, jako bitno, a to je da djeca trebaju znati za granice, kao i da postoji NE. Osim pružanja ljubavi i zadovoljenja potreba, trebamo ih naučiti da ne možemo ispuniti sve njihove želje i hireve, da postoje granice koje oni trebaju poštovati, kao što i mi trebamo poštovati njihove granice. Reći ne je zapravo umijeće u kojem treba biti doslijedan i odlučan. Naša dužnost je da djecu naučimo da nitko ne bi trebao kršiti njihove granice (npr. nasilu ih hraniti), ali i da oni trebaju poštovati tuđe granice npr. kad sestra kaže da ne želi podijeti neku igračku da to poštuje ili kad mama kaže da joj treba 10 min da završi neki posao, da dijete to poštuje. Naravno, tu spadaju i tričarije poput da ne može jesti slatkiše po cijele dane ili gledati televiziju 24/7.

Nekoliko godina kasnije, kad sam rodila i uhvatila se odgoja i podizanja moje djece, ova granica između zadovoljavanja potreba i postavljanja granica mi se učinila puno mutnija nego što se čini na papiru ili kad drugima daješ smjernice i savjete oko odgoja djece.

Naime, primijetila sam jednu stvar kod generacije roditelja kojoj i ja spadam, a koja je drugačija od generacije naših roditelja. Povremeno su umorniji i iscrpljeniji dječjim ponašanjem, a za razliku od naših roditelja. Pogotovo tu mislim na podizanje i odgajanje malih gegavaca iliti todlera od 1-3 godine. Naime, naši mali gegavci su skloni jako burnim emocionalnim reakcijama ispadima bijesa ili tantrumima. Na to najčešće generacija naših roditelja, tj. sadašnji bake i djedovi gledaju s neodobravanjem i kažu “”ti se nikada nisi tako ponašala” ili “moje dijete se nije nikada tako ponanašalo”. Ljudi sa strane često znaju komentirati tuđu djecu, gledajući izljeve bijesa kod male djece kao na razmaženost, pa onda rodieljima dodatno nabijaju osjećaj krivnje, kao da se ne osjećaju dovoljno loše što se njihovo dijete toliko baca, urliče i plače. Umjesto suosjećanja ili dobronamjernog savjeta češće se može čuti “e, da je moje, odmah bi dobio po guzici, pa bi onda vidio kako će se ponašati”.

Čini li takvo ponašanje našu djecu razmaženom? Odgovor je ne, iako nije skroz jednostavan. Naime, temper tantrumi ili izljevi bijesa ne nastaju zbog razmaženosti djeteta, već zbog nerazvijenosti živčanog sustava i općenite emocionalne nezrelosti. Ta mala bića osjećaju jako puno toga i još uvijek nisu dovoljno sazrela da kontroliraju svoje emocije ili ponašanje. O tantrumima sam davno pisala za Supermame.hr i čini mi se da se jako puno roditelja prepoznalo u tome.

No, osim objektivnih razloga zbog kojih ponekd neka djeca imaju tantrume, naravno da se postavlja i pitanje kako mi tome pomažemo ili odmažemo i što možemo učiniti. Ono što sam ja primjetila da jako je puno roditelja osjetljivo na potrebe svoje djece i mislim da se ne moraju brinuti na nježan i topao emocionalni odnos sa djetetom i sigurnu privrženost kao što sam spomenula na početku. Zbog toga mislim da je zapravo pohvalno da se djeca osjećaju dovoljno sigurnima da ispred roditelja pokažu svu snagu svojih osjećaja jer smo ih to učili i na to naviknuli. Zvuči smiješno, kako da je tantrum nešto dobro, ali oni će se osjećati nezadovoljno ili nesretno bilo da smiju ili ne smiju izražavati svoje emocije. Mi smo ih naučili da smo tu za njih i da je sigurno nama izraziti sve emocije. Taj dio mislim da je dobar za njihov i naš emocionalni razvoj jer će sigurno imati manje poteškoća s izražavanjem emocija u budućnosti. Nitko nema ništa dobro od potiskivanja emocija.

Ono kad mi roditelji prijeđemo granicu je situacija da kad krenemo razmišljati  i ponašati se na način “Ma, evo ti, samo da se ne dereš”. Evo, ja sam prva to napravila i ne jednom. Čini li me to lošom roditeljicom ili moje dijete razmaženim. Mislim da ne jer rekla bih da opako laže onaj koji kaže za sebe da je baš uvijek kao roditelj doslijedan. Pitanje je samo hoćemo li takvom razmišljanju stalno pribjegavati ili ponekad. Hoće li popuštanje i eventualna nedoslijednost biti pravilo ili iznimka.

Međutim, mislim da postoji jedna stvar koju bi trebali naučiti našu djecu, a koja mi se čini da nedostaje ovoj generaciji djece, a svakako mi se čini da nedostaje mom sinu, a to je tolerancija na frustraciju. Sposobnost da u nečemu istraješ bez obzira na smetnje ili da se znaš i sam umiriti ili zaspati je fantastična sposobnost. Kako to da je naša djeca nemaju dovoljno izraženu? Tako što smo mislili da moramo skakati na baš svaki mig svog djeteta. Malo se vrti u krevetiću iako još nije se ni razbudilo ni pošteno zaplakalo – odmah je mama tu, da podigne, utješi, doda dudu, podoji ili sl. No, ne bi bilo ni zanemarivanje ni maltretiranje djeteta da ga pustimo da pokuša dalje sam usnuti. Francuzi takvo ponašanje zovu pauza, a odnosi se na to da prvo na nekoliko trenutaka vidimo može li dijete samo nešto napraviti – zaspati samo, zaigrati se samo, riješiti sukob oko igračke, popeti se na klackalicu ili poslagati kockice u toranj. Izloženost frustraciji i nošenje s njom će također pomoći emocionalnom razvoju naše djece, njihovom lakšem prihvaćanju ne, mooožda smanjenju broja tantruma, a i našem većem zadovoljstvu kao roditelja. Budimo realni, nećemo mi biti baš uvijek tu da pomognemo svom malom čudu, bilo da zaspi u vtriću ili da u školi riješi neki problem. I bit će mu teško i bit će nenezadovoljan i frustiran, no mi smo tu da mu kažemo – mali/mala, ti to možeš!

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s