
Moja kćer i ja smo dugo bile u jednom pomalo zatvorenom mjehuriću. Pod tim mislim da ona nije išla u vrtić, a ja na posao. Porodiljni, pa čuvanja trudnoće, porodiljni ponovno i sl. Onda je ona krenula prošlog proljeća u vrtić, a ja ove zime na posao. Dane smo provodile tako da smo se igrale, šetale, išle u parkić, ona je znala gledati crtiće dok sam ja dojila i dojila. Nije pokazivala nikakve preferencije oko toga što će obući, povremeno je znala odbijati obući haljinice i suknjice (“Ja sam skromna i želim se skromno oblačiti!”), a ja sam dane provedila u trenerci/trapericama, sivoj hoodici na kojoj je pisalo This is the best moment of my life i Stan Smith tenisicama.
Ove jeseni smo vrtić shvatle vrlo ozbiljno i krenulo se u vrtić svaki dan. Sa svakodnevnim odlaženjem u vrtić, krenuli su i problemi. “Mama, jesam li ja lijepa? Mama, rekla mi je da sam ja ružna jer imam debele hlače! Hoću ići samo u haljini kao princeza! Mama, ali A. je rekla da se neće družiti sa mnom! Mama, A. je rekla da se nećemo družiti s M. jer je ona ružna!” Dakle, djevojčica koja nije mogla manje mariti za princeze, znala je Buntovnice napamet i htjela je biti kao Kleopatra (“Nitko me neće pobjediti!”), odjednom nije htjela obući trenerke jer je u tome ružna, samo je htjela haljine koje prije nije mogla smisliti i postalo joj je jako stalo do toga da je “lijepa”. Lijepa je podrazumijevalo da bude kao princeza i da ima haljinu.
Iskreno, nije mi se to ni malo sviđalo. Moj muž je bio bijesan. Čak toliko da je nekoliko puta rekao “Piši o tome na blogu! Zar misliš da se I. (naš zet, op.a.) toliko brine jel dovoljno zgodan? Jel se on brine što će obući u vrtić i što će mu reći drugi dečki? Kakvo je to ispiranje mozga trogodišnjakinjama?”
Bitka u našem domu je trajala neko vrijeme, a ja i moj muž smo bili nepopustljivi. Nije bilo razgovora o nikakvim haljinama u vrtiću. Mogla se igrati doma u haljini, mogla je glumiti koga god, mogla je na rođendane, predstave i balet ići u haljinama, ali u vrtić se išlo u trenerci ili tajicama. U majcama napravljenim na skakanje, igranje, u odjeći za koju nitko, ni ona ni mi ne bi trepnuli ako bi se zaprljala, izgrebala, poderala, izgubila ili što već. U odjeći u kojoj se može živjeti , a ne biti “lijepa”. Bilo je puno plakanja, moljakanja, uspoređivanja s drugima “Ali kako može A. svaki dan ići u haljini, a ja ne smijem?!!” Kompromis je bio da jedan dan u tjednu može odabrati haljinu koju želi i obući je u vrtić.
Srećom, ta faza je iza nas. Dobra stvar kod dječjih faza je da svaka ima rok trajanja. Sad smo u odličnoj, nosi knjigice i slikovnice svaki dan u vrtić i radi ono što najviše voli, odabire koje slikovnice i uživa u čitanju i slušanju. Dobro, ponekad se ja moram objašnjavati drugim mamama kad im djeca kažu da je moje dijete reklo da će danas slušati glazbu jednog stričeka koji je jako dugo mrtav (radilo se o slikovnici Vivaldi, Četiri godišnja doba).
A da se ne propituju samo male, nego i velike djevojčice, tj. mame, ja sam živi dokaz. Kao što sam ranije napisala, dugo sam bila van tržišta rada i vrlo malo izvan parkića i kad sam krenula na posao, nisam mogla ne primjetiti koliko su se standardi u ženskom dotjerivanju promijenili. Kad sam znala da ću početi raditi prvo sam malo obnovila garderobu jer ruku na srce, moja mamasta uniforma baš i nije bila prikladna za rad u uredu. Ošišala sam se i ofarbala jer sam morala priznati samoj sebi da nikakav filter na Instagramu neće moći sakriti sijede.
No, onda sam počela primijećivati na ženama oko sebe, u tramvaju, u restoranu na pauzi, među svojim kolegicama da ima još toliko toga. Iako je dotjerivanje ženama jako bitno oduvijek, mislim da nikad nije doseglo ovu razinu. Ruke više nisu njegovane kad imaš beige lak i kremu za ruke, nego se ide redovito “na nokte”. Silly me, ja sam mislila da se to ide samo kad ideš na vjenčanje ili neku drugu fensi prigodu. Nije dovoljno ofarbati se u kućnoj radinosti kao što su to naše mame radile, sad se ide na nijansiranje kod kolorista. Samo da ilustriram tu “brigu o sebi i svojoj kosi”, moja jako dobra prijateljica je otišla u jedan razvikani zagrebački salon za njegu kose, vratila se malo izmijenjene frizure i to je platila skoro 800kn. Moj muž je otišao u najpoznatiji muški salon na šišanje gdje su ga dvije žene masirale i šišale i to je platio 60kn.
No, tu brizi o sebi nije kraj – nedavno sam pročitala na Instagramu nešto u stilu “Išla sam na iscrtavanje obrva i sad se odlično osjećam jer ne moram svaki dan prije posla crtati obrve”, a ja sam ostala frapirana time da netko zaista odvaja vrijeme u 6 ujutro da si crta obrve. Onda sam počela malo gledati obrve ženama oko sebe i da, ima jako puno iscrtanih obrva. Kako smo došli od kupnje picete za 8 kn u dm-u do thredinga i korejskog crtavanja (ili kako se to već zove), nije mi baš jasno. Toliko neupućena da sad svi idu na “trepavice”, nisam ni ja čak bila, a to mi je tek odbojno jer ne vidim zašto žene žele imati perje na očima.
Sad bih ja trebala biti demokratična, liberalna i puna razumijevanja, pa reći neka svatko odabere ono što želi, alii iskreno me zabrinjava kakvu to poruku mi žene šaljemo malim djevojčicama? Moraš biti lijepo obučena, “kao princeza” i dotjerana, ali znaj, draga moja, ti nisi dovoljna i tvoje trepavice, nokti, obrve nisu dovoljno lijepi, nego moramo napraviti sve to umjetno!
I kad se to umjetno zaustavlja? Što će nam slijedeće trebati umjetno nakon umjetnih trepavica, obrva i noktiju? Umjetna inteligencija da nam objasni kako da budemo više “princezaste”?
I said, fuck that. Razumijem da netko želi voditi brigu o sebi, ali trošenje novaca na vanjski izgled nije briga o sebi. Iz nekog razloga to se u našem društvu podrazumijeva kao briga o sebi. “Ona baš drži do sebe” je pojam za ženu koja vodi brigu o vanjskom izgledu. Također, za ženu koja se “zapustila” podrazumijeva se žena koja više ne vodi toliku brigu o vlastitom između, npr. kilogramima. To je eventualni mali komadić brige o sebi koja je puno, puno širi pojam od ovoga. Što ako redefiniramo te pojmove da postanu puno širi? Pa da žena koja drži do sebe ne znači žena nalakiranih noktiju nego obrazovanja žena koja je samopouzdanja i zna reći ne. Koja će ostaviti zlostavljajućeg partnera jer zna da nitko ne zaslužuje ponižavanje i želi biti uzor svojoj kćeri ili koja se ne boji ostaviti posao kojim nije zadovoljna jer je uštedjela dovoljno novaca, prekvalificirala se i odlučila postati poduzetnici. Ako želimo da se naše djevojčice brinu o sebi, mi odrasle djevojčice im moramo pokazati što je to briga o sebi.
Briga o sebi je briga o vlastitom zdravlju. Odlazak na redovite preglede. Odlazak ginekologu, stomatologu, ali i psihologu. Naše mentalno zdravlje je neodvojivo od našeg cjelokupnog zdravlja i jedna od stvari koja me smeta je da će žene prije otići frizeru kad imaju neki problem u životu nego psihologu ili psihoterapeutu. Ne moramo biti savršene majke koje su uvijek raspoložene i bezbrižne, ali bi trebale pokazati djetetu da za svaki problem ima riješenja, ali i da postoje osobe koje će ti pomoći kad se osjećaš loše.
Briga o sebi podrazumijeva i dobre odnose s drugima. Njegovanje bliskih odnosa u obitelji, stvaranje mreže prijatelja s kojima vam je ugodno provoditi vrijeme, zabavljati se, ali i kojima ćete se okrenuti moći okrenuti za pomoć.
Briga o sebi je i ostavljenja toksičnog partnera unatoč tome što ste na minimalcu i živite u njegovom stanu, unatoč tome što on prijeti i sve više vrijeđa, a vrlo često i udari. Briga o sebi je čuvanje svog života, dostojanstva, ponosa i reći ne nasilju.
Briga o sebi je i duhovni rast. Bilo da meditirate minutama (ili satima), bilo da vam je potreban redoviti odlazak na misu i susret s Bogom.
Briga o sebi je otvaranje novih vidika, čitanje novih knjiga, putovanje nepoznatim krajem, ne nužno Afrikom, dovoljno se ponekad maknuti 50km od svog rodnog sela, pa da vam se otvore nove perspektive i vidici.
Briga o sebi je zapravo voljeti sebe baš onakve kakve jesmo. To je cjeloživotan posao i puno je teži nego što zvuči. Voljeti i prihvatiti sebe i pokazati djetetu kako da voli i prihvati sebe i zapravo jedan od najvećih darova koji možete dati djetetu, pogotovo djevojčicama kojima se vrlo često imputira što i kakve trebaju biti i što je prikladno, a što neprikladno za djevojčice. Nebitno je što će u konačnici naše djevočice postati, ali znam jedno zasigurno – neće postati princeze. Da parafraziram Brene Brown, naš posao nije diviti se kako su naša djeca i naše bebe savršene i truditi se da ostanu takve. Naš posao kao roditelja je da im kažemo da nisu savšeni, ali da su itekakvo opremljeni za borbu u životu, da su voljeni, vrijedni svake ljubavi i osjećaja pripadanja. To je naš posao.