
Odgovor bi trebao biti kratak, jasan i jednoznačan. DA. I evo kraja blog posta. No, ne bih ja ovako brbljava (kako se kaže za brbljavu osobu koja puno piše?) pisala blog post da se u zadnje vrijeme nisam susrela s određenim neočekivanim poteškoćama.
Naime, studirala sam psihologiju i susrela se s vrlo širokim spektrom tema vezanih uz psihologiju. Od psihofizike do organizacijske klime u poduzećima. Zatim sam radila određeni broj godina sa ženama raznih profila i tijekom tog rada se dodatno educirala i usavršavala. I baš nikad nisam naišla na ništa što bi bilo vezano uz psihologiju trudnica. Tijekom svog porodiljnog sam se počela interesirati za tu temu i shvatila da nema jako puno znanstvenih članaka na tu temu. Zatim sam počela tražiti knjige na tu temu. Pod knjige ne mislim “Moja trudnoća” knjige koje vam objašnjavaju kako se beba razvija u stomaku, što trebate jesti i kako dojiti kad se dijete rodi, već stručne knjige koje bi se bavile psihološkim aspektima žene koja je trudna. Naglašavam ženama, a ne budućim majkama jer se označavanjem trudnica samo kao nekog tko će biti nešto u budućnosti, oduzima važan dio trenutnog identiteta, a koji sa sobom nosi trudnoća. Kad govorimo o strukovnim udruženjima, ne postoji Sekcija za psihologiju trudnoće (kao što postoji npr. Sekcija za ekološku psihologiju). Čak i na TedTalku ima jako malo ponuđenih govora, a tamo zaista postoji valjda govor o svemu što postoji.
S druge strane, uzmite samo na primjer bilo koju drugu pojavu u životu, a koja vam se čini bitna i naići ćete na enormnu literaturu. Npr. polazak u školu. Starenje. Odlazak u mirovinu. Jako puno toga, i stručne literature i popularno znanstvenih članaka.
Stoga ću ponoviti pitanje s početka. Jesu li trudnice bitne? Naišla sam na podatak da je u SAD-u 52,4% žena u dobi između 15 i 44 je rodilo barem jednom prema popisu stanovništva iz 2014. Vjerojatno su te brojke slične ili više kod nas. Dakle, ako žene čine više od polovice stanovništa, a većina njih barem jednom rodi u životu, dakle, imale su iskustvo trudnoće, kako to da je ta tema, unatoč tome što zahvaća ogroman broj žena tako podzastupljena?
S obzirom na to da je mene ova tema jako zanimala, pa slijedom toga jednom mjesečno držim predavanja za trudnice u Mamasoon centru za trudnice, pripremajući se za to, ali i razgovarajući sa ženama došla sam do spoznaje da itekako ima interesa za tu temu, da žene muče brojna pitanja, da se susreću s brojim nedoumicama, ali da se o tome raspravlja na jako površan i banalan način iako je tema sve samo ne banalna i površna.
Izdvojila bih nekoliko područja, a za koje smatram da su jako bitna u trudnoći.
ODNOS PREMA TIJELU
Što vam prvo padne na pamet kad se kaže trudnoća i tijelo? Vjerojatno veliki okrugli trbuh, a nakon toga? Kilogrami? Meni je ovo užasno poražavajuće jer svodi žene na (neke niže) sisavce kojima se broji koliko imaju žive vage. Što je ta brojka manja, to je žena nekako “uspješnija” i više se “brine o sebi” i o “svom tijelu” iako ne znam kako bi se briga o sebi mogla izmjeriti kilogramima, kao ni zadovoljstvo sobom ili svojim tijelom. Unatoč tome što se samo ekstremne kilaže kod žena dovode u vezu s razvojem ploda, nekako ni jednu ne zaobiđe komentiranje njezinih dobivenih ili nedobivenih kilograma u trudnoći.
No, što je onda bitno? Po meni je bitno ono što tijelo čini, a to je da omogućava novom životu dom, pruža mu mjesto gdje će rasti i razvijati se. To je jedno divno i krasno iskustvo, no što je s drugom s stranom koja se nikad ne spominje? Što je sa ženama koje uzaludno pokušavaju ostati trudne, a ne uspijevaju? Što je sa ženama koje su doživjele spontane pobačaje koje se mjesecima i godinama trude ostati trudne i nakon što uspiju, doktor im nakon nekoliko tjedana opet ponovi istu nesretnu vijest, a to je da će umjesto na porod za nekoliko mjeseci, morati na kiretažu. Kako se te žene osjećaju? Kakav je njihov odnos prema tijelu? Osjećaju li se izdane od strane svog tijela? Kako se to reflektira na njihov odnos s partnerom? Kako se to reflektira na njihov seksualni život?
Što je sa ženama koje su jako dugo željele bebe i onda morale cijelu trudnoću provesti mirujući? Kako se one odnose prema svom tijelu? Koliko je teško nositi se s pomiješanim osjećajima sreće zbog trudnoće, straha hoće li moći izgurati trudnoću do kraja i osjećaja krivnje jer su doktori odlučili recimo poroditi bebu u 7 ili 8 mjesecu trudnoće jer se mami pogoršalo zdravstveno stanje do tolike mjere da odluče prvo spašavati nju. Što je s osjećajima ljutnje na sebe i svoje tijelo jer morate mirovati, a toliko toga vas čeka izvan bolnice? Starije dijete, posao, muž, društveni život, a vi ste prikovani iz dana i dan, iz tjedna u tjedan za jedan te isti krevet. Kako se poslije poroda nositi s osjećajem krivnje kad ugledate predivno, zdravo, savršeno dijete, pa se sjetite kako ste bile ljute zbog mirovanja i čuvanja trudnoće, uz misli “Pa kakva sam ja majka kad mi je to bilo teško, pa kako im je išta moglo biti teško za ovo malo biće?” Kako će taj osjećaj krivnje utjecati na odgoj tog djeteta?
Srećom nisu sve trudnoće patološke i nije sve loše, ali postoji jedan zanemaren dio svakodnevnice trudnice, a koji se tiče njezinog tijela i koji se skoro nikad ne spominje. Žene u trudnoći osim što “posude” svoje tijelo bebi, trebaju se instantno naviknuti da tijelo nije više samo njezino (i bebino), nego da će biti izložena jako jako puno pregleda, što potrebnih što nepotrebnih. To je posebno izraženo ako žena rađa u nekoj od zagrebačkih klinika u kojima postoji velik broj doktora, stažista, specijalizanata i studenata. Postoji velika vjerojatnost da će njezino tijelo i međunožje biti izloženo mnogima, a da trudnica ni ne zna kako to da je sad pregledava taj doktor, a ne neki koji je bio zadnji put ili kako se zove taj doktor i koji je njegov status u bolnici. Naravno, velika većina doktora pita za dopuštenje kad se radi o tome da prisustvuju studenti pregledu ili porođaju, no isto tako i jako veliki broj žena da dopuštenje iz razloga da se ne “zamjeri” doktoru, svjesno prekoračujući granice svoje privatnosti. U želji da trudnoća i porod, kao i babinje prođu što bolje, ponekad se sruše neke granice privatnosti. Kako mi je rekla jedna moja poznanica “Nema tu baš puno dostojanstva, ali vrati ti se poslije kad to sve prođe”, od vaginalnih pregleda do pregleda dojki za vrijeme dojenja. Grudi na izvolite ne samo bebi, nego i svima dok ste u bolnici, a ponekad i kad dođete doma. Ženama ponekad jako teško pada navlačenje njihovih bradavica i dojki u bolnici uz jednu dozu grubosti, a očekivanja od majki da na to bespogovorno stisnu zube. Iz tog razloga jako puno žena završi s problemima u dojenju. Čekaju da dođu doma, pa će se u privatnosti svog doma i eventualno patronažne sestre posvetiti se više dojenju. Kad dođu doma, otkriju da baš jako teško ide dojenje, patronažna bude prekratko da bi im pomogla i okrenu se adaptiranom mlijeku jer naravno dijete ne može biti gladno. Naravno da nisam protiv AD mlijeka, ali zanimljivo mi je da se taj aspekt prilikom učenja dojenja baš nikad ne spominje.
Kao što sam rekla, trudnoća je više do brojanja kilograma prije, za vrijeme i poslije trudnoće, kao što je i odnos prema tijelu puno kompleksniji od konfekcijskog broja. Svaki naš osjećaj ljutnje na naše tijelo, nezadovoljstva, osjećaja krivnje, ima posljedice ne samo na nas nego i na našu djecu, naš odnos s njima i našim partnerima. kako imati zdrav odnos prema tijelu kad nešto pođe po krivu? Kako voljeti svoje tijelo, ne samo u trudnoći nego i prije nje i poslije nje? Kako biti zahvalna svom tijelu jer nam je podarilo dijete, a ne biti nezadovoljna jer su mu kao posljedice ostale strije i celulit?
Za mene trudnice jesu važne, kao i njihov odnos prema tijelu, mentalnom zdravlju, porodu i svemu onome što uključuje trudnoća. Zato sam ovoj temi i odlučila posvetiti više tekstova. Uostalom, zato sam se i uključila u rad Mamasoona i zato držim radionice za trudnice. Mislim da je svaka trudnica puno puno više od svog trbuha i nadam se da će doći vrijeme da baš svatko zna odgovor na pitanje jesu li trudnice bitne.
2 komentara
Odličan tekst, kao zapravo i svaki na ovoj stranici 🙂 Ja sam prošla trudnoću bez većih problema, ali moram priznati da se jedan dio trudnoće nisam osjećala trudno, nego bolesno. Da sad ne idem u detalje, tek sam se pred kraj trudnoće, kad sam počela vjerovati sebi i svom tijelu, opustila. Čak me ta predostrožnost doktora činila anksioznom. Vjerujem da većini žena nije tako, ali meni neke stvari jednostavno nisu legle kod vođenja moje trudnoće (iako je sve bilo odrađeno korektno. Meni valjda ovaj sistem nije odgovarao). Još me jedna stvar iznenadila, a to je da si kao trudnica konstatno pod nečijim budnim okom, a kad rodiš, nema više tog suporta na koji si navikla tijekom 9 mjeseci. I onda se nađeš sama, s malom bebom, mužem koji se isto privikava, uz zdravstvene probleme nakon poroda koji nisu bili vezani uz izgled. I onda je tu nastupio osjećaj izdanosti od vlastitog tijela, jer, eto, druge rodilje nisu imale taj problem, kao i osjećaj nemoći jer je moj problem sada samo moj, uz slijeganje ramenima od strane onih kojima se obratiš za pomoć.
Naravno, s protekom vremena se čovjek lakše nosi i sa zdravstenim problemima i ostalim izazovima, a dok brineš o tom svojem djetetu i ono raste pred tobom, zaboraviš na sve. Međutim, zaista je važno kako se osjećaš kao trudnica i kako se pripremiš na sve što te čeka. Ja sam imala svoju doulu koja mi je bila jako velika podrška. Nadam se da svaka žena nađe svoj način kako se nositi s izazovima koje nosi trudnoća i majčinstvo.
Puno pozdrava 🙂
[…] otprilike mjesec dana sam napisala tekst o psihologiji trudnica, te sam tada napomenula da će to biti prvi u nizu. Nakon toga sam napisala još jedan, o […]