Povod na razmišljanje o navedenoj temi mi je bio članak koji sam nedavno pročitala, a u kojem jedna žena, u ispovijesti o svom životu i (ne)majčinstvu, priznaje da je bila diskriminirana zbog toga što nije postala majkom. To da se žene koje nisu rodile gledaju ispod oka, to mi nije bilo iznenađenje, nego ono što me je zaintrigiralo jest njezina priča u kojem ona jako nježno i lijepo opisuje brigu o dvije djevojčice, svoje nećakinje o kojima se spletom okolnosti brinula, a i sad imaju prekrasan odnos kada su djevojčice porasle. Nije to izrekla, ali zapravo, ova žena se osjećala kao majka i rekla bih da se i ponašala i činila sve u svojoj moći da zaštiti ta dva mala bića, baš kao da im je majka. Samim tim, osude zbog toga što nije rodila svoje biološko dijete su joj vjerojatno još teže padale.
I psiholozima i teoretičarima ljudskog razvoja je bilo jako interesantno što je to što nas navodi da imamo djecu. “Sa stajališta psihoanalitičkih teorija, žene imaju duboku instinktivnu želju da nose, rađaju djecu i brinu se za njih. Ego-psiholozi poput Eriksona…smatraju generativnost – brigu za rađanjem i vođenjem slijedeće generacije – temeljnom razvojnom potrebom (prema Brković, Čorkalo Biruški urednica, 2009.) . Prema Rabinu, motive za roditeljstvom možemo podijeliti u nekoliko kategorija: altruistični, nesebični motivi uključuju naklonost prema djeci i želju za djecom, fatalistički motivi se odnose na stav da su ljudi jednostavno predodređeni imati djecu, narcistički motivi uključuju očekivanje da će djeca pridonijeti čovjekovom osjećaju samozadovoljstva jer su dokaz ženstvenosti/muškosti, a instrumentalni motivi se odnose na korist koju roditelji mogu imati od djece (prema Brković, Čorkalo Biruški urednica, 2009.).
Jedan ključan motiv je ovdje premalo naglašen, a to je potreba da se voli drugo ljudsko biće. Iako ljubav sama po sebi nije dovoljna, ona je ono što će nas pokrenuti u ispravnom smjeru, što će pružiti pogonsko gorivo za pažnju, njegu, vrijeme i trud koji ćemo uložiti u naše roditeljstvo. To su prekrasno složili otac i sin Bucay u knjizi O roditeljima i djeci. “Želja za roditeljstvom temelji se na mnogočemu, ali iznad sve ga i više od bilo čega drugog, temelji se na našoj želji da pružimo ljubav.”
Pojašnjenje ovog citata mi se instiktivno čini još točnijim. “Ono najbolje, prema onome što već znamo: osjećaj ispunjenosti kad ih čovjek samo gleda ili dodirne, radost kad ih čuješ kako se smiju, ushit dok ih pratiš u njihovu otkrivanju svijeta, beskrajni užitak dok ih promatraš kako se pretvaraju u sasvim posebne osobe. Ono najgore, kao naličje svega navedenog: bol dok ih gledaš kako pate, tjeskoba kad ne znaš kako im pomoći, neopisiv strah da bi im se nešto moglo dogoditi.”
Kad netko poželi imati dijete, kada se ta žena počne osjeti kao majka? Što je to što nju čini majkom? Kad ona zna u potpunosti da je ona majka tom djetetu? “Ono što je svakako teže prihvatiti jest činjenica da nam ta odluka nije toliko “prirodna”, da se ne događa sama po sebi, niti se odvija automatski kao nužna posljedica zečeća, rođenja i priznavanja djeteta (prema Bucay, 2017)”. To se naglašava i u knjizi “Birth of a Mother” (Stern, 1993.) gdje autor navodi da ne postoji trenutak kad se žena osjeti majkom, samo jedan i da nije istovjetan činu rađanja djetea, iako je i sam porod bitan dio toga. Većina majki se osjeća kao majka već za vrijeme trudnoće, dok nosi dijete i već tada, iako ga još nije držala na rukama, nego samo ispod srca, već ga osjeća kao vlastito dijete i sve bi napravila za njega. Činom rađanja, stavljanja djeteta na prsa i onim često isticanim “zlatnim satom”, prvim satom zbližavanja sa svojim djetetom, u potpunosti shvaća da je to njezino dijete, kako bi neki stručnjaci rekli “usvaja ga” što podrazumijeva da će raditi sve u njenoj moći da se pobrine i njeguje to dijete, prepoznaje ga kao svoje i njezin put majčinstva može početi.
Moj prvi porod je bio u pun kojekakvih komplikacija (to ću ostaviti za neki drugi put). No unatoč svemu, strahu, boli, zbunjenosti, iscrpljenosti, iščekivanju, nikad neću zaboraviti trenutak kad je moja mala zvjerčica izašla i zaplakala. Za mene se odvilo sve kao u filmu – sve je stalo, više ništa nije boljelo, sve sam zaboravila taj tren, jedino me zasmetalo kad je doktor rekao “Malo joj se nos iskrivio”, a ja sam dreknula “Ma, pustite nos, dajte mi moje dijete” jer mi u tom trenutku ništa nije bilo važnije od toga da je držim i gledam i taj trenutak prepoznavanja je valjda najbliže božanskom osjećaju što se može doživjeti. Taj prvi pogled na njene pametne, znatiželjne oči mi je rekao sve. Brzo su nas razdvojili zbog moje daljnje operacije, ali ja jednostavno nisam mogla prestati govoriti svima i ponavljati “Ja sam rodila, pa ja sam rodila!”. Čak sam i čistačici koja me vozila do sobe rekla “Ja znam da vi to znate, ali ja sam RODILA!!” što je nju zdušno nasmijalo. Tako sam bila sretna. Sestre su poslije komentirale “Pa od pedeset na odjelu, statistički mora bar jedna biti sretna!” :-)))) Sa zdravstvene strane nisam bila sretnica jer sam se zaplela u brojne komlikacije, no s ove psihološke bih rekla da sam bila.
Ovo kako sam ja opisala se ne događa svima i porod i prvi susret s djetetom ne bude uvijek filmski i ispunjen pjesmom zbora anđela. Većini majki treba i do mjesec dana po porodu da se počnu osjećati zaista kao majke. Što to znači, većina shvati tek dolaskom kući kad zapravo osvijestite osjećaj odgovornosti i brige za to malo biće i kad krene ciklus hranjenja, previjanja, njegovanja i uspavljivanja. Kad odu patronažne, mame, svekrve i sva ostala bliža i dalja pomoć. Majčinstvo nije samo ljubav koju osjećamo prema djeci, nego posao, ponekad pravo težak i iscrpljujuć posao, posebno ako je dijete bolesno ili se borite sa zdravstvenim problemima. U knjizi “Birth of a Mother” sam naišla na zanimljiv pojam – “mothering”, a koji pretpostavlja sve ono što majke čine i kako čine za dijete, odnosno kako je važno da dijete ima osobu koja to obavlja, ne mora to biti majka. I tu dolazimo do onoga s početka teksta – da biste osjetili kako je to lijepo, ali i teško biti majka, što znači davanje sebe drugome, voljenje, njegovanje, liječenje, slušanje, kuhanje, i sve ostalo “briganje” koje mame rade, ne morate nužno biti majka, nego i obavljati ovo što je lijepo opisano kao “mothering”. Zbog toga i postajemo majke, da bismo neizmjerno mogle voljeti drugo ljudsko biće. Po meni je to ono što nas zaista čini majkama.
