Kako moje dijete nije htjelo jesti, a ja nisam umrla od njezine gladi – priča o mršavici

Moja kćerkica zvjerčica se rodila s nešto manje od tri kilograma, tri tjedna prije termina. U usporedbi s njezinim cimericama u rodilištu, ona je izgledala kao mala, mala mrvica. Još u trudnoći sam odlučila da ću dojiti ako bude išlo, a ako ne, dobit će bočicu. Nisam bila gorljivi pristaša ni jedne struje, već sam smatrala da ćemo nas dvije otkriti što njoj najviše odgovara. Tako je i bilo, mala zvjerčica je oduševljeno prihvatila dojenje i sve bi bilo idealno da uskoro nisu došli brojni problemi. Ubrzo po povratku iz bolnice, vratila sam se nazad u bolnicu, a dojenje mi je bilo zabranjeno jer sam imala previsoku temperaturu. Koliko sam to teško podnijela je priča za neki drugi put. Kćerkica zvjerčica je za to vrijeme dobivala bočicu, no nakon što je meni bilo bolje, bez problema smo se vratile dojenju. Prva tri mjeseca je odlično dobivala na težini, a onda se to usporilo. Sa šest mjeseci je imala 6kg, a s godinu dana 8. Iako sam ja redovito pokušavala, za bočicu (kao ni za dudu) i AD mlijeko nije htjela ni čuti. Ni kapi popiti.

Kako udebljati dijete je postala, nažalost, glavna preokupacjia i bliže i dalje rodbine i prijatelja, a ni tadašnja doktorica nije štedila sa savjetima. „Slabo joj je tvoje mlijeko“, „Daj joj bočicu“, „A zašto joj ne bi probala dati kravlje mlijeko?“, „Napravi joj malo griza“ (s tri mjeseca), „Morate joj napraviti punu zdjelicu i ona to sve mora pojesti“, „Dajte joj što više čokolina“, „Pa, naravno da se ne deblja kad jede te neke zelene gluposti, tko bi to volio“, „Ja bi nju našopala, ne bi ona meni izmišljala“.

Ovi komentari nisu rezultirali ni jednim dobivenim ekstra gramom, ali jesu mojim očajem. Iako sam bila zadovoljna jer je ona više manje veselo jela kad je htjela, nije odbijala ni jednu hranu, sve je htjela jesti, i voće i povrće iako nije baš bila luda za mesom, jela je i to, dojila sam je 15mj i sve u svemu bila je zadovoljno dijete. No, pritisak okoline, a pogotovo tadašnje doktorice mi je bio strašan. Znala sam se uhvatiti kako promatram drugu djecu i baš svi su mi izgledali deblje od mog djeteta. Pitala sam se pa kakva sam ja to majka kad ni dijete ne uspijevam udebljati, a čini se kako to baš svima oko mene uspijeva. Kad sam je pokušavala nagovoriti da pojede više, nakon što ona više ne bi htjela više jesti, to je rezultiralo beskonačnim natezanjem i živciranjem i nje i mene, a pojela bi možda žlicu ili dvije više. Ako je što znala otkad se rodila, to je bilo jasno dati do znanja što ne želi i (kasnije) reći ne.

S drugim djetetom sam odlučila da sve te drame neće biti. Postoje jasna pravila dohrane, koja poštuju djetetov integritet i dovode do zdravog odnosa prema hrani.

1. Roditelji odlučuju ŠTO se jede, a dijete KOLIKO će pojesti

Dijete za pravilan rast i razvoj treba kvalitetnu i zdravu prehranu. Ponudite dijete zdravom hranom, koliko će je pojesti, to je na njemu. Neće umrijeti od gladi, bez brige. Ako ne pojede dovoljno, slijedeći obrok će to nadoknaditi. Budite uporni, nove namirnice ponudite puno puta. Ako ostavite odluku na djetetu što će jesti, to je jednostavno previše moći i previše odluke u rukama malog djeteta. Djeca trebaju roditelje da zadovoljavaju njihove potrebe, a ne želje. Zdrava i raznolika prehrana je potrebna za pravilan rast i razvoj i vi to znate, a dijete ne. To je odgovornost roditelja, kao i poštovanje djetetovog integriteta. Kod nas je to izgledalo tako da je ona s veseljem krenula jesti, sve je bilo fino i onda nakon dvije do maksimalno desetak žlica stala. I više nije htjela. Ne bi pojela punu zdjelicu kako je nalagala pedijatrica, osim jedan jedini put nakon kojeg se pošteno ispovraćala. Toliko o tome da MORA pojesti sve.

Druga bitna stavka je kako ćete se postaviti ako dijete ne želi jesti. Hrana se treba ponuditi jednom, eventualno dva puta i onda pustiti dijete da ode od stola. Ne ga ucijenjivati, prijetiti, mititi ga slatkišima, vikati ili se umiljavati, davati mobitel ili paliti televiziju kako bi mu to odvratilo pažnju, a vi ga brže bolje nahranili dok nije svjesno što se događa. Vjerujte mi, probala sam i te gluposti iako sam bila svjesna da su krive. Samo što je moja kćerkica zvjerčica bila (srećom) pametnija od toga pa bi možda pojela žlicu, dvije više, ali bi brzo shvatila što pokušavam, pa odgurnula hranu. Kad god sam to pokušala, osjećala sam se krivom jer ako stvari stavite u perspektivu, želite li da netko vara vaše dijete pa makar to bili i vi. Želite li da dijete odrasta tako da će ga prevariti netko koga dijete voli, da će ga „prevesti žednog preko vode“, da kada vaše dijete kaže ne taj ode još nekoliko koraka dalje? Ne želite naravno, a ne želite ni da nauči da se to tako radi. Koliko će pojesti treba biti djetetova odgovorost, odnosno, dijete to već zna. Mala djeca znaju plakati kad su gladna, pa zatim pojesti točno onoliko koliko trebaju, pogotovo je to vidljivo kod dojene djece. Pa, ona sama reguliraju koliko će pojesti, pogotovo djeca dojena na zahtjev. Zašto onda smatramo da kad krenu jesti „na žlicu“ više ne znaju?

Ako dijete više ne želi jesti, nikada pa ni tada ga ne šopajte. Tako ćete stvoriti nekoliko problema od jednog koji sad imate. Sad imate problem da malo jede ili ne jede, a ako ga budete šopali stvorit ćete dodatna dva problema – zgadit će mu se hrana i obroci, a odnos vas dvoje će nužno biti lošiji, ispunjen sukobom.

Uglavnom, svaka vrsta, bilo psihičke prisile u obliku ucjene, prijetnji, moljakanja bilo fizičke prisile neće dovesti do toga da dijete zavoli hranu i uživa u jelu.

2. Atmosfera za stolom koja vuče na jelo

Stvorite atmosferu u kojoj je ugodno vama, ali i djetetu. Svi znamo kakva je to atmosfera, opuštena, gdje se s guštom jede, razgovara, šali i općenito druži. S malom djecom, pogotovo s onom koja odbijaju jesti, kao što je to često bio slučaj kod mene, to se znalo pretvoriti u mučnu atmosferu gdje svi za stolom, koliko god nas bilo, gledaju koliko i kako mlada dama jede, nagovaraju, nutkaju, ljute se ako odbija, živcira se, atmosfera postaje sve napetija s komentarima poput da ne valja skuhano do toga da mi sigurno inače ne jedemo u društvu djeteta pa nije imala od koga naučiti. Kao što vidite, imala sam osobni recept za katastrofu. Kad se to promijenilo? Kad smo odlučili da ćemo muž i ja jesti, pričati i družiti se baš onako kako bismo mi to željeli, a mlada dama može, a ne mora jesti. Ako neće, ne mora, nama je fino. Rezultat – pojedeni obroci i zabavna atosfera za stolom za sve nas. Ponekad uz manje truda, dobijete više rezultata.

3. Jel’ od Boga il’ od roda

Kako će dijete jesti, često ovisi o odnosu majke i djeteta. U taj odnos vi unosite sebe, svoja iskustva, preferencije, svoja iskustva kao djeteta, svoj odnos prema jelu. Osvijestite svoj odnos prema hrani i jelu, pa pokušajte ispraviti ono što vidite da nije u redu. Najčešći problem je da hrana postaje nešto više od same hrane, nego postaje sredstvo utjehe, nagrađivanja ili kažnjavanja. Vaš odnos prema jelu će dijete jako brzo upiti, pa pokušajte i za djetetovo dobro i vaše ispraviti „krive Drine“ u tom odnosu.  Ponekad kad gledam svoju kćer kako razvači hranu po tanjuru i kaže „al dosaaadno je jesti“, kao da vidim samu sebe prije X godina, s razlikom da sam ja često popuštala kad su me nagovarali na još jednu žlicu. A kćerkica zvjerčica? Baš danas je teta u vrtiću rekla da ju je pokušala nagovoriti da pojede zadnju žlicu juhe „A ona je skoro zapalila blagavaonu, ne, pa ne! Ta ima volju buduće predsjednice! Razgovarajte o tome doma.“

Ragovarale smo mi kako se treba ponašati u vrtiću i kako se treba ponašati prema tetama, no kako bi rekla Carrrie „I couldn’t help but wonder“ jel važnije pojesti zadnju žlicu juhe ili imati snažnu volju buduće predsjednice? I sad ne mogu odoljeti, a da se ne nasmijem sama sebi u brk.