Postoji li tko u našoj državi da nije saznao da je Severini oduzeto skrbništvo nad djetetom? Rijetki su takvi, a to saznanjeje mnoge je iskreno potresno. Dio je u revijalnom tonu zaključio da “ne znamo mi ništa o tome”, a možda je i dobila to što je zaslužila. Kako god bilo, rijetko tko je ostao ravnodušan. No, kakve veze ona zaista ima s nama samima i našim životima?
Severina je dobar dio života protratila na suđenja, dolazivanja i natezanja. Severina je ovisila o hrvatskom pravosuđu i nije dobro prošla, bar iz perspektive većine ljudi. Žene koje su se susrele s hrvatskim pravosuđem itetakako znaju kako se ona sada osjeća. Pogotovo ako su te žene bile nekad žrtve nasilja.
Bilo gdje na svijetu ti se može dogoditi da te netko ponižava, maltertira, tuče i/li siluje. No, samo u rijetkim državama kao što je Hrvatska saznaš da pravi pakao počinje kad prijaviš to nasilje i kažeš dosta. Kad odlučiš da je ono što proživaljavaš u svoja četiri zida neizdrživo. Kad se odlučiš na razvod. Tada kreće pravi pakao koji se sastoji od toga da te svaki i najmanji dijelić sustava, a koji čine sveto trojstvo policije, centra za socijalnu skrb i sudova, krene mjerkati i procijenjivati.
Reći da ti je dosta je dozvoljeno. Reći što ti se dogodilo također je dozvoljeno. No, osjetiti ikakve posljedice svega onoga što si doživjela nije poželjno. Organizirane pomoći za žene koje su proživjele razne oblike traume je jako, jako malo. Žena kojima je ta pomoć potreban je jako puno s druge strane. Ako uporno ukazuješ da je ta osoba napravila veće ili manje strašne stvari – ti si manipulativna žena. Dopušteno je plakati i biti nesretan na terapiji, ali kad se pojavite na sudu, na centru za socijalnu skrb, vi biste kao spužvom trebali izbrisati sve one ožiljke, traume, uvrede koje ste doživjeli. Vama bi trebalo biti najvažnija dobrobit djeteta i da se dogovorite uz što manje drame s bivšim, no to tako ne ide. Ako ništa drugo, tijelo pamti ono što je preživjelo, sve one vidljive i nevidljive rane, zadane riječima i/li šakama. Ljudi koji se mogu dogovoriti, niti ne idu u centre i ne tuže se po sudovima. Žene koje su prošle različita traumatska iskuttva, teško se mogu snaći u vrtlogu izmješanim emocija i kontradiktornih uputa sustava. Ako se ne snađu, ako im je teško, e, pa tko vam je kriv, trebali ste znati i moći bolje, česta je poruka našeg sustava. baš zato su mnoge žene zgrožene i uplašene. Ako se to moglo dogoditi Severini, tko zna da se sutra neće dogoditi i meni. Čak i oni koji govore da je to zasluđila zapravo štite sebe jer ona mora da je napravila nešto krivo što oni ne bi nikada. A zapravo, ne znate jer niste u njezinoj koži. Voljela bih vas utješiti, ali nažalost ne mogu.
Ako se uporno borite za svoje dijete u procesu razvoda, vi ste manipulativna majka.
Ako uporno pokušavate dokazati što je taj čovjek napravio vama i vašem djetetu, vi ste manipulativna majka.
Ako se uporno borite za ostavarenje svojih i dječjih prava na miran život bez nasilja, i vidljivog i onog puno opasnijeg psihičkog nasilja od strane bivšeg partnera, vi ste manipulativna majka.
Ako uporno govorite da je nepravedno da otac djeteta baš nikad ništa ne uplati za alimentaciju, ali kad svake prestupne da djetetu 200 ili 500kn sustav ga slavi, podržava i kaže kako ni nije mogao drugačije, vi ste manipulativna majka.
Ako se bojite tko se brine o vašem djetetu dok nije s vama, tko ga čuva kad je otac na putu ili radi, ako smatrate da bi i vi trebali znali kako provodi vrijeme i zna li mu netko skinuti temperaturu, vi ste manipulativna majka.
Ako ste uznemireni, sluđeni, bijesni i očajni jer godinama ne znate hoće li djeca prispasti vama ili njemu, vi ste manipulativna majka koja je nestabilna i tu nervozu prenosi na djecu. Onaj tko to nije prošao, neka samo zamisli s kolikom strepnjom je očekivao nalaze djeteta kad je bilo bolesno. E, sad zamislite da je dijete i dalje bolesno, a nalaza nema sedam godina. Biste li postali konfliktni?
Ako kažete da je dosta borbe preko leđa djeteta i prepustite ga ocu, e, vi ste takva nemajka da ćete vrlo vjerojatno postati meta svih mogućih i nemogućih napada. Možete očekivati sve – od prezirnih pogleda susjeda, pa do priloga u Provjerenom “Majka koja je ostavila svoju djecu”.
A otac? Otac može svašta, pogotovo ako je ugledan, uglađen, moćan i ima dobre odvjetnike. Možete i vi naravno, ali to vrlo često niste.
No, nisu sve situacije ovako teške i nisu svi prošli srećom ovakve teške životne situaije u svojim obiteljima. Pa ipak, progutamo knedlu kad čujemo vijest da neka majka više ne smije živjeti sa svojim djetetom.
Teško nam je jer zamislimo kakav bi nama bio život da nam nije bilo naše mame uz nas. Tko bi nam suze brisao, tko bi nas nosio satima dok smo odbijali zaspati, tko bi s nama pisao zadaće, čije reakcije smo se bojali kad je išla na informacije u školu, koga smo prvog nazvali kad smo položili prvi ispit na fakultetu. Koga smo nazvali prvog i rekli – udajem se? Kome smo se usudili u ruke dati naše novorođenče? Koga smo zvali za sve životne savjete – od toga kako da napravimo pitu s jabukama do toga kako da kažem šefu da moram na bolovanje jer mi je dijete bolesno.
Kome naše dijete pruža ruke kad padne i plače, tko je prvi tu da ga utješi, tko zna imena i rasporede svih doktora i dječjih proslava. Mama.
Bez obzira na sve ravnopravnosti rodova i spolova, kakve god društvene tranzicije prošli, mama će uvijek biti mama i tu riječ nije potrebno dalje objašnjavti jer mi dubuko u sebi znamo koliku količinu ljubavi i podrške to nosi. Gledati na ravnopravnost spolova kao na istopravnost – da možemo i trebamo biti jednaki i da baš sve možemo jednako, nije put u sretno društvo ni u sretno djetinjstvo. Prihvatiti da nismo potpuno jednaki, da nikad nećemo baš sve u životu moći raditi popola, ali da je svaka od naših različitih uloga bitna i nezamjenjiva, put je sretnije društvo i sretnije odrastanje po meni. Poštujmo svoje očeve, majke, djecu i supružnike. Ponekad se teški događaji dogode da nas podsjete koliko bismo trebali biti zahvalni na svakom satu, na svakom danu. Ovo predbožićno vrijeme izvući će van sve rane koje želimo zaboraviti i podsjetit će nas na sve sate i dane koje nismo mogli provesti s najbližima. Stoga valja svaki dan ujutro zahvaliti na darovima koji su tu pored nas, živi i zdravi možemo ih zagrliti. To je puno više nego što netko drugi ima.
Za Sverinu i sve njoj slične žene, možemo samo reći – vidim te, čujem te, nisi sama. Ponekad je razumijevanje i empatija najveći dar koji možemo nekome pokloniti.
