A Year in the Life

Jutros sam srela svoju patronažnu sestru. Nisam je srela gotovo godinu dana i baš sam se razveselila što sam je vidjela. Ugodno smo počavrljale i nastavile dalje, ali meni je taj susret značio više od samog susreta s ženom s kojom su mi se putevi jednom ukrstili i shvatila sam nešto jako značajno.

Ja nisam više ista osoba kao prije godinu dana. Znam, ovo zvuči jeftino i logično, ali na toliko razina sam se promijenila i zapravo sam shvatila to u susretu s osobom koju sam vidjela 3 ili 4 puta u točno određenom periodu života i prilikom kojeg sam se točno sjetila kako sam se osjećala tada i kako sam razmišljala, baš kao Proust kad popije čaj od lipe i pojede kolačić Madeleine.

20.09.2017. sam rodila sina. Rodila sam ga kasno navečer, brzo i jednostavno, na sveopće veselje i iznenađenje. Bila sam toliko sretna da nisam mogla spavati cijelu noć od uzbuđenja. Čak sam se namjerno dizala nekoliko puta usred noći, ne vjerujući da mogu stajati na svojim nogama, ne vjerujući da se tako dobro osjećam jer nakon prvog poroda sam se osjećala sve samo ne tako. Tih prvih mjesec dana sam upamtila kao najljepše u životu. On je bio predivna beba, volio je puno jesti, ali i spavati, moja kćer ga je odlično prihvatila, nas dvoje kao roditelji smo nekako jednostavno i bez drame prešaltali se na ulogu roditelja dvoje djece. Ta jesen je bila predivna, topla i ugodna, stvorena za šetnje, ja sam bila zdrava (nisam ponovno završila u bolnici kao nakon prvog poroda i beskrajno sma bila zahvalna na tome), bebač je naočigled bujao na prsima, muž mi je dugo bio doma, ali i kad se vratio na posao nisam izdržala i već sam prvi dan išla isprobati mogu li sama s dvoje djece nakon poroda se pentrati po stepenicama gore dolje na peti kat i šetati i nekako sam uspjela.

No, kakve to veze ima s patronažnom sestrom? Svaki put kad je došla, bila je vesela, učinkovita, s dobrim savjetima i nekako mi se činila kao da ima predivan posao. Skratit ću, bila sam joj zavidna. Bila sam zavidna što ima posao, koji očigledno nije bio savršen, ali mi se ona činila kao da ga odlično obavlja i da je baš zadovoljna. S druge strane, ja koja sam u tom trenu bila jako sretna sa svojim obiteljskim životom, nisam bila tako sretna kako su se odvijale stvari na mom poslovnom planu. Štoviše, bila sam jako nesretna. I što je bilo najgore, činilo mi se kao da sam u slijepoj ulici i nisam vidjela kud dalje. Nisam bila psihologinja kakva sam željela biti, nisam se bavila psihologijom na način na koji sam ja smatrala da bi trebala, nisam znala što će se dogoditi s mojim poslom i hoće li uopće postojati nakon što se vratim s porodiljnog, a i da postoji, sumnjala sam da želim nastaviti raditi na dosadašnji način jer već dugo nisam bila zadovoljna. naravno, prva stvar koju sam još prije bila pokušala napraviti jest da promijenim posao. No, na svaki natječaj na koji sam se javila i za koji sam smatrala da bih bila dobar kandidat, to radno mjesto je već iz tko zna kojih razloga bilo već određeno za nekog drugog.

Znam što bi mnogi napravili na mom mjestu, zaboravili na to neko vrijeme, pogotovo jer sam doma sama s dvoje djece od kojih je jedno novorođenče, a drugo dvogodišnjakinja i nije da sam bila besposlena. Štoviše, bila sam prezauzeta 24/7 majčinskim dužnostima. No, kako oni koji me znaju, ali i ovi koji su me s vremenom virtualno upoznali, I can’t keep calm and be quiet. Polako, ali sigurno počela sam mijenjati ono što me smetalo.

Kupila sam si nekoliko komada pristojne robe – košulju, traperice, čizme i jaknu. Iako sam samoj sebi rekla da ću zapaliti onih par rastegača i jaknu iz koje je poispadalo svo punjenje, suzdržala sam se, nisam baš zapalila, ali nisam više nikad obukla nešto u čemu sam se osjećala toliko jadno.

Otišla sam nekoliko puta van – nisu to bili spektakularni izlasci, ali nisam htjela propustiti tih nekoliko prilika i odlučila sam dati svojoj obitelji priliku da preživi nekoliko sati bez mene – preživjeli su. Bila sam na maminom rođendanu u restoranu, na Orašaru s kćerkicom zvjerčicom, na godišnjici mature, prespavala jednu noć u jednom fensi zagrebačkom hotelu s mužem kao poklon za godišnjicu braka – ispostavilo se da je san najdragocijeniji poklon koji mi je netko mogao pokloniti. Što se dogodilo dok me nije bilo? Ništa, svi sretni i zadovoljni.

Negdje kad je moj sin imao otprilike tri mjeseca iskristalizirala mi se ideja što bih ja voljela raditi kao psihologinja i što bi mene usrećilo. Da imam blog o majčinstvu i psihologiji. S obzirom da sam to oboje, gutala sam jako puno knjiga na navedene teme i hrpetine online članaka i činilo mi se kao da nedostaje jedna niša, a to je stručni pogled na rast, razvoj i odgoj djece, ali iz kuta nekoga tko je majka, baš ovdje, na Balkanu, ne u Conneticutu ili Parizu. Iz kuta žene, a ne muškarca koji docira s visoka kakva bi majka trebala biti, na što sam često nailazila i išlo mi je na živce, pogotovo jer to redom nisu bili očevi koji su npr. uzeli porodiljni ili paternity leave. Nisam bila u prilici ni da radim, ni da promijenim posao, uostalom nisam ni željela prekinuti porodiljni u tom trenutku, ali sam željela stvoriti jedan mali psiho svijet po svojoj mjeri. Ispočetka sam se bojala reći to bilo kome jer sam smatrala da će svi preokrenuti očima na to. No, nisu. Pa sam tako počela pisati, bez objavljivanja, da vidim kako će mi ići i išlo je. Pa sam nakon toga dala to na čitanje nekolici žena za koje sam vjerovala da će mi reći iskreno što misle, iako sam bila svjesna da ne dajem to na recenziju nekom nepoznatom nego ljudima kojima sam draga i bliska. No, nisu me popljuvali, nego su me ohrabrili.

I tako je počelo. Pet mjeseci poslije mogu reći da sam jako sretna i zadovoljna. onaj dio mene koji je bio zavidan drugome na smislenom poslu je nestao jer sam si ja stvorila nešto što za mene ima smisao. Da se razumijemo, ne zarađujem ja nikakve novce od ovog bloga, no dobila sam nešto što mi je više značilo od novca, dobila sam nazad smisao psihologije i vjeru u samu sebe. Smisao je proizašao iz toga da vi to čitate to što pišem. Da netko novi kad dođe, prosurfa po stranici i pročita nekoliko tekstova, a ne samo jedan klikbejt naslov. Da me je netko zvao i pitao za stručno mišljenje. Dobila sam dovoljnu dozu samouvjerenosti da sad kažem NE onom što više ne želim i DA onom što smatram smislenim i bitnim. Dao mi je mogućnost da vidim da puno toga mogu stvaoriti iako imam samo 4 min slobodno i ako sam tu noć spavala sati. Ponovno sam postala netko tko će unatoč svim preprekama ići se izboriti za nešto za što ima pravi iako možda neću svaki put uspijeti. S blogom sam konačno shvatila gdje mi je mjesto, gdje mi nikad nije bilo mjesto i neće biti, a dao mi je i svjetliju verziju budućnosti. Dao mi je mogućnost da se izrazim kao psihologinja kakva želim biti i na tome sam beskrajno zahvalna. I na kraju, dobila sam feedback od vas koji me čitate da to volite čitati jer sam realna – a to je upravo ono što sam napisala da sam i željela postići.

Stoga, nakon ove godine dana porodiljnog i nekoliko mjeseci čitanja i druženja na blogu, hvala svakom od vas koji me čitate, koji mi dajete povratne informacije, koji me pitate što mislim, koji lajkate i komentirate. Pomogli ste mi da napravim jednu malu, ali zapravo za mene veliku promjenu. I za kraj bih samo htjela podijeliti jedan citat koji je bio ona kap koja je prevagnula i nakon koje sam rekla “Fuck it, idem to napraviti!”

“Nobody deserves anything,” Evelyn says. “It’s simply a matter of who’s willing to go and take it for themselves. And you, Monique, are a person who has proven to be willing to go out there and take what you want. So be honest about that. No one is just a victim of a victor. Everyone is somewhere in between. People who go around casting themselves as one or the other are not only kidding themselves, but they’re also painfully unoriginal.”

― Taylor Jenkins Reid, The Seven Husbands of Evelyn Hugo