Uskoro će biti godinu dana kako sam pokrenula Mamologiju. Pokrenula sam je iz nekoliko razloga, a većinu njih sam objasnila u postu A Year in the Life, u kojem sam se osvrnula na sve što mi se dogodilo otkad se moj sin rodio i kako sam od nezadoljstva poslom došla u situaciju da sam zadovoljna.
Blog me uveseljavao na početku i čini to i dalje. Prvenstveno jer sam ga napravila iz slijedećih razloga:
- zaželjela sam se na svoj način baviti psihologijom i približiti svoje znanje drugima,
- željala sam napraviti zajednicu žena s kojima ću dijeliti svoju ljubav prema majčinstvu, odgoju djece i psihologiji, a koja će si uzajamno pomagati savjetima, idejama, dijeliti razmišljanja, znanstvene spoznaje, ali i svakodnevni život,
- željala sam testirati svoja znanja i vještine – kako prenijeti ono što znam na prihvatljiv i pitak način,
- željala sam naučiti više o online alatima, steći nova znanja i iskustva u radu s izgradnjom web stranica kao i izgradnjom nekog brenda (koliko god bio mali) na društvenim mrežama,
- željela sam znati koliko ću moći dati i koliko ću moći ostati posvećena nekom cilju iako ima milijun malih i velikih distrakcija koje bi me odvratile od njega.
Kao što vidite, cilj mi je bio testirati moja znanja i vještine, naučiti nešto novo i izgraditi sebi jedan hobi koji će mi donositi zadovoljstvo. Željela sam napraviti sebi jedan mali prostor u svakodnevnom životu koji će biti u pravom smilu te riječi “me-time” i tako nahraniti sebi mozak, srce i dušu za suočavanje sa svim drugim životnim, obiteljskim i poslovim obavezama.
Upravo to bi i trebao biti smisao hobija i neke zanimacije koju imaš životu, a to je da te napuni nekom pozitivnom energijom. Kad se baviš s nečim što voliš, cijeniš ili u čemu uživaš, bez obzira na rezultat, to se u psihologiji zove intrinzična motivacija. Kad nešto radiš jer očekuješ nagradu (npr. posao koji odradiš jer ti trebaju novci i radiš ga zbog plaće) – to je ekstrinzična motivacija. Ne moraš biti psiholog da bi shvatio što je jednostavnije – raditi ono što voliš ili raditi ono što misliš da moraš da bi te netko platio.
No, nije sve baš tako ružičasto. Ponekad sam se znala uhvatiti da umjesto u svoje dijete zurim u ekran i da me treći put zove, a ja nešto tipkam. Užasan osjećaj, a nažalost, ne događa se samo blogericama. Zato pokušavam taj mobitel maknuti od sebe koliko god je moguće i organizirati si vrijeme sa i bez društvenih mreža iako često posrnem u tome.
Druga stvar je reakcija drugih ljudi kad im kažem čime se bavim u slobodno vrijeme. A tek reakcija onih koji mislie da kao zaposlena majka dvoje djece ne bih trebala imati slobodnog vremena, no to je posve druga priča.
Ilustrirat ću to jednim primjerom. nedavno sam bila na jednom seminaru, prilično zanimljivom i veselila sam se otići. Kako bi se na početku bolje upoznali, imali smo zadatak da svatko kaže što radi u slobodno vrijeme. Meni je bilo odmah muka jer sam se bojala podsmijeha kad kažem da u slobodno vrijeme pišem blog o psihologiji i majčinstvu. Onda sam pomislila da neću to reći, da kažem nešto društveno prihvatljivije poput da uživam u dobrim knjigama. No, sama sam sebi onda rekla da ako ću se sramiti to reći na glas pred drugim kolegama, taj tren to onda moram prestati raditi. Na kraju sam se ustala i rekla. Nisam se prevarila za reakciju. Frktanje nosom, podsmijeh, gurkanje jedni drugih i komentari poput “Znači vi ste jedna onda od tih inflenserica o kojima se priča u medijima?” i neizostavno pitanje “Dobro zarađujete?”
Da razjasnimo sad te vječne dileme o bogaćenju blogera i influencera – postoji jedan dio njih koji zarađaju novce, neki više neki puno manje. Zatim postoji jaaako velik broj onih koji bi željeli zarađivati. Po meni je legitimno i jedno i drugo, no pitanje je motivacije.
Kao što sam rekla, ja to radim jer se tako zabavljam, uživam u intelektualnoj znatiželji i testiranju nekih svojih kompetencija. No, neću biti potpuno skromna, drago mi je i da osim svog gušta imam neku drugu vrstu nagrade, a to je povjerenje koje mi daju žene kad me pitaju za neki problem ili moje mišljenje, neću biti lažno skromna i reći da mi idu na živce novinari kad me zovu, već suprotno, drago mi je da me pitaju za mišljenje, a također i drago mi je vidjeti da se to šro pišem ljudima sviđa i volim pročitati pozitivne komentare. Također, dovelo me do jako dragih suradnji s uspješnim ženama.
Ne radim to zbog novca. Oni koji rade samo zbog novca će biti jako nezadovoljni, a o tome se dosta piše i razgovora trenutno u blogerskim krugovima. Nisu novci sami po sebi loši, nego ako je to jedina motivacija, onda ovaj hobi (ili nekima posao), može donijeti samo muku. To je ekstrinzična motivacija. Ona nije sama po sebi loša, ali može uništiti svu zabavu.
Jedan primjer iz dječje psihologije će to savršeno ilustrirati. Psiholozi Mark R. Lepper and David Greene sa Stanforda proveli su zanimljivo istraživanje s djecom i njihovom motivacijom. Izabrali su djecu koja su voljela crtati, bojati i bila su dobra u tome. Podijelili su ih u tri grupe. Jednoj grupi djece su rekli da će dobiti nagradu nakon crtanja, drugoj grupi su dali nagradu iako im nisu rekli da će ju dobiti, a treća grupa nije dobila nikakvu nagradu. Rezultat? Oni koji su znali da će dobiti nagradu sve manje su bili motivirani i zainteresirani za crtanje. Crtanje je prestalo biti zabava i uživanje, a sve se počelo vrtiti oko nagrade. Daljnja istraživanja (Deci i sur., 1999) pokazala su da nagrade mogu dovesti do smanjenja kreativnosti i pogoršanja sposobnosti riješavanja problema. Zanimljivo je kako ponekad nagrada, bilo da je djeci u obliku lize ili odraslima u obliku novaca, može uništiti svu zabavu.
Ne kažem da je novac ili nagrada nekakva loša stvar, ali ako to postane jedini smisao nečega čime se bavite, brzo ćete izgubiti volju i osjećat ćete se loše. Kad su u pitanju blogeri netko će uvijek imati više pratitelja, netko će ići na više evenata, netko će dobiti više stvari, pa će netko dobiti i besplatne stvari i plaćat će mu da ih dobije i pokazuje, netko će uvijek imati ljepše slike, bolje filtere, profesionalniju stranicu, zanimljiviji captation. Ako se svojim hobijem bavite jer ga volite, a ako vaš još netko usput i plati, odlično. Bit ćete sretni i vi i vaš novčanik.
Kad vam novac i uspoređivanje s drugima postane nešto jako bitno, moram vas razočarati, ali vi ste na putu dolje, a ne gore. Usporedba s drugima i rad samo zbog novaca ubija svako veselje i dogodi vas u negativnu poziciju jer ćete često izgubiti tu bitku. Nečija trava će uvijek biti zelenija.
Iz mog iskustva intezivnog bavljenja svojim hobijem, u mom slučaju bloga, mogu reći da je odlično kad stvarate nešto iz ničega, kad učite nove stvari, upoznajete nove ljude, pišete jer vam se sviđa proces pisanja, od nastanka ideje preko oblikovanja u tekst do promatranja različitih reakcija na napisano. To je moj “me-time”, kad se bavim s onim što mene veseli, a sve mame znaju koliko je bitno ponekad se odmaknuti, usmjeriti misli i energiju na nešto što nije ni posao, ni djeca ni kuhanje ni pospremanje. Izaći iz tog začaranog kruga je oslobađajuće. Pronađite i vi onu malu stvar koja vas veseli. Ne mora to biti blog, može biti nešto čime ste se davno bavili. Možda neki sport. Možda je to rukomet, možda je to ukrašavanje lončanica ili vrtlarenje. Nađite vremena ili ako ne možete, stvorite to vrijeme za sebe. Isplatit će se, vjerujte mi. I nagrada je puno bolja nego besplatni paket pelena.
