Jedna, dvije o školstvu i zlostavljanju

Zaposlila sam se. I ni manje ni više u sustavu obrazovanja. Zasad mi se jako sviđa. No, ovo nije priča o mom snalaženju na novom poslu. Ovo je post o ljudima koji rade u sustavu obrazovanja i to onima najbitnijima, učiteljima, nastavnicima i profesorima. U srijedu sam nakon jako, jako puno godina srela svoju učiteljicu. Znala da ćemo se sresti, no ona nije. Ta količina iznenađenog oduševljenja s njene strane i iskrenog zagrljaja me jako dirnula. Još više jer me imala potrebu predstaviti svojim kolegicama i kolegama i ponosno je svima ispričala da sam bila njezina učenica. Ona je meni ostala u predivnom sjećanju, kao netko tko je prepoznao da ja nisam dijete kojemu nikad neće ići u školi, koje nikad neće savladati matematiku, kao netko tko zasluđuje pohvalu, kao netko tko je nama, ratnoj generaciji djece, traumatiziranoj ratnim prekidima nastave i ratom općenito, došao kao melem na ranu. No, to da djeca pamte svoje učiteljice nije ništa neobično. No, kad se osoba kojoj su prošle stotine djece kroz razrede, u trenutku se sjeti tko ste nakon što je prošlo više od 25 godina, jako se razveseli i nakon toga se s velikim guštom napričate, e, to onda jako puno govori o toj osobi i njezinim kvalitetama kao učiteljice.

Dva dana nakon toga, na istom mjestu srela sam svoju profesoricu njemačkog (meni je to bio drugi strani jezik) iz gimnazije. Reakcija je bila jako slična, oduševile smo se obje, raspričale, ona je točnije od mene znala kad sam ja išla u drugi razred i u trenu me pohvalila dvjema kolegicama na toliko lijep način da sam ostala bez riječi. Bez lažne skromnosti, mogu se samo nadati da sam zadržavala i da imam te kvalitete koje je ona spomenula. Nisam mogla vjerovati da ne samo da zna tko sam, nego me spremno hvali pred finskom (!) stručnjakinjom za školstvo. To su moja učiteljica i profesorica. To su žene koje su me obrazovale. To su žene koje rade u malim (i često vrlo nepravedno podcijenjenim) školama. To su žene koje su svoj radni vijek posvetile odgoju i obrazovanju budućih generacija. To su žene koje su stup naše obrazovne reforme.

Njih dvije u mom obrazovanju nisu usamljen slučaj. Ne kažem da su svi moji nastavnici i profesori bili izvanredni i iznadprosječni, ali su od mene napravili ovo što jesam (uz taj često spominjani kućni odgoj). Ja sam jako voljela ići u školu, od osnovne do fakulteta. Dan nakon to sam završila fakultet sam sjela i plakala na sveopće čuđenje moje okoline. Tko plače jer je diplomirao?! Evo, ja jer sam znala da mi više neće biti tako lijepo kako mi je bilo na faksu (i gimnaziji), a sudeći po onom što me dočekalo na poslu, nisam se prevarila u procjeni.

Nakon tako lijepog tjedna, što mene dočekau subotu kad sam konačno sjela pred vijesti? Poplava svjedočenja o zlostavljanju. Zlostavljanju tih ljudi koji su me još jednom ovaj tjedan podsjetili na svoju iznimnost (i izvrsnost kako se to ovih dana politički korektno govori). Kako je to moguće? Možda o školstvu ne znam jako puno, o predavanju u učinionici još manje jer sam to napravila samo dva puta na fakultetu, ali o zlostavljanju znam jako puno. Zašto učenici zlostavljaju nastavnike i profesore? Zato jer im je D.O.P.U.Š.T.E.N.O.

Čitajući potresna svjedočanstva ljudi koji su to iskusili na svojoj koži, ostala sam dirnuta voljom i snagom da to podijele s drugima. Zlostavljanje ljudi najčešće umanjuju, skrivaju jer im je od strane zlostavljača (i često okoline) nametnut osjećaj krivnje. To nije istina, odgovornost za nasilje je uvijek na počinitelju nasilja. To su vam ovi usputni komentari poput “Pa kad nemaš autoriteta!”, “Nisi se postavila kako si trebala!”, “Sama to riješi razgovorom s njim/njom”. Kad tome pridodate stav društva prema vama kao nekome čiji posao i nije tako bitan, tko sigurno nešto krivo radi jer mu se to događa, vjerujte, puno je veća vjerojatnost da će se osoba koja je to proživjela okrenuti svom unutarnjem paklu, a ne reći dosta, progovoriti i tražiti kaznu za počinitelja. Ne samo u ovakvim slučajevima, nego i inače kad su u pitanju teške i ružne stvari koje se događaju drugima, volimo vjerovati (to nam je u prirodi) da su oni nešto napravili da su to zaslužili. Zbog čega je to tako – jednostavno, ako nisu to zaslužili i ako se to može dogoditi bilo kome, onda se automatski osjećamo nesigurnije i prestrašenije jer to znači da bi se to i nama moglo dogoditi. Zlostavljanje se zaista može dogoditi svakome. Ne samo u učionici, nego i kod kuće, na radnom mjestu i internetu. Pitanje je što ćemo mi kao društvo napraviti kad se zlostavljanje dogodi.

Namjerno naglašavam društvo jer je zaista društvo ključno u reagiranju na nasilje. Nasilje nije i nikad ne bi smjelo biti privatni problem, bilo da se događa unutar četiri zida, bilo da se događa u učionici ili u virtualnom svijetu. Jako sam protiv lakih objašnjenja, uz obavezno odmahivanje rukom, da je to stvar kućnog odgoja. Po meni je to krivo iz više razloga. Kao prvo, miče se odgovornost počinitelja nasilja s njega na njegove ukućane i njihov odgoj. “Nije on kriv, krivi su mama i tata”. Svatko, pa i bebe su u stanju preuzeti odgovornost za nešto. Bebe za količinu pojedene hrane, ali i mladi od šesnaest ili četrnaest godina bi morali biti u stanju snositi odgovornost za svoje postupke. Ne kažem da roditelje treba amnestirati od odgovornosti, ali počinitelji moraju naučiti što se smije, što ne i kako preuzeti odgovornost za ono što su napravili. Drugi problem je to što opaskom da je sve to do kućnog odgoja dolazimo do toga da mi ništa tu ne možemo napraviti. Krivo ga odgojili, mi ćemo prekrenuti očima, coktati i što nakon toga? Najvjerojatnije da će osoba koja je to napravila nastaviti sa svojim ponašanjem.

No što još upada u oči, a često je slično i u drugim situacijama kad je zlostavljanje u pitanju? Rijetko se dogodi samo jedan izolirani incident. To je serija malih incidenata koji su vodili sve većim i većim incidentima. Zbog čega? Jer su očito počinitelji nešto dobili s tim, a s druge strane nisu bili kažnjeni. Adekvatna kazna gasi neko ponašanje, ona ne uči kako se ponašati umjesto toga. Kad ona izostane, ponašanje postane donekle prihvatljivo. Ako još naiđe na veliku količinu pažnje i porasta ugleda među vršnjacima, onda je još i nagrađeno. Šanse da se ponovi  su jako velike.

Što nam je sad svima činiti? Zahvaliti se ljudima koji su smogli snage progovoriti jer je za to potrebno jako puno snage. Jednoglasno osuditi nasilje. Prepustiti djecu i mlade posljedicama njihovih ponašanja, a ne ih žaliti. Naša odgovornost je da ih naučimo da svaki postupak ima posljedice i da će ih trpjeti. Tetošiti ih i prezaštićivati znači samo porast nekontroliranog ponašanja i velik broj anksioznih i depresivnih poremećaja kod tih mladih kad se jednog dana nađu u stvarnom svijetu, u svijetu gdje se trpe posljedice svog ponašanja. Shvatiti da nasilje u školama, bilo da se događa među vršnjacima, da se događa od strane učenika prema nastavnicim ili nastavnika prema učenicima, ili u slučaju mobbinga nastavnika od strane nadređenih, ravnatelja i stručnih službi, nikakvo nasilje nema opravdanje i nasilje zaslužuje kaznu. Uostalom, naša djeca zaslužuju pohađati škole u kojima će učiti, stjecati nove vještine, graditi prijateljstva, otkrivati nove svijetove sa svojim nastavnicima, učiteljima i profesorima, a ne svjedočiti igrama gladi u ponekim slučajevima.

Reforma obrazovanja nije budućnost, ona je tu i događa se. Brojni ljudi rade danonoćno da bi ona zaživjela i donijela nam neku novu školu, neku novu generaciju obrazovane djece. No, reforma nije samo na njima. Reforma je i na svakome od nas da podržimo učitelje, nastavnike i profesore i kažemo jedno za svagda NE nasilju.

2 thoughts on “Jedna, dvije o školstvu i zlostavljanju

    • Maja Vujčić Vračević says:

      S obzirom da je ovo prvenstveno blog, sadržaj je moj osobni osvrt, a ne znanstveni pregledni članak. Nisam spominjala kako vi kažete “drugu stranu medalje” jer mi se čini da bih onda relativizirala događaje poput stavljanja noža pod grlo. Bez obzira kakav je netko, takvi incidenti se ne mogu i ne smiju ignorirati i relativizirati jer osim što su kazneno djelo, mogu ostaviti teške psihičke posljedice poput akutnog ili kroničnog PTSP-a. Uostalom, nisam čula da je itko ikada napravio tako nešto npr. svom poslodavcu ili šefu iako ni šefovi nisu med i mlijeko, pa stoga smatram da to ne možemo tolerirati ni u školi. Hvala na vremenu koje ste odvojili za čitanje blog posta.

      Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s