Tko želi biti mala balerina i kakve veze perfekcionizam ima s tim?

Balet, balet, balet, posvuda balet!  Krenula je sezona dodatnih aktivnosti (o čemu sam već pisala ovdje) za djecu i po mojoj slobodnoj procjeni, najpoželjnija aktivnost za male curice je upravo balet. Na vratima vrtića oglašavaju gimnastiku za djevojčice sa fotografijom balerine. Instagram feed mi je prepun malih balerina. Naša mala susjeda upisala je balet, kad sam krenula u shopping trenerki za djecu, jedna od prvih stvari koje sam ugledala su bile baletne tutice, čak se i na mom omiljenom portalu Supermame.hr za koje pišem raspravljalo o upisivanju sinova na balet. Moja kćer je fascinirana balerinama od otprilike prošle godine u ovo doba kad sam ja došla do zaključka da bismo je mogli voditi na Orašara, pa da joj približi i objasni svijet balet, tata joj je povremeno puštao online izvedbe Orašara i Labuđeg jezera. Na Orašaru je bila naprosto oduševljena i uspjela je pogledati od početka do kraja što je stvarno puno za dijete od dvije i pol godine koliko je tada imala. Kad se u knjižarama pojavila slikovnica Orašar, odmah smo je kupile, a ona već sad uredno “pročita” slikovnicu i na kraju objasni da je Čajkovski rođen 1840. i da je skladao tri baleta, Uvertiru, Labuđe jezero i najpoznatijeg, Orašara. Ona naravno želi biti balerina i omiljena igra je glumljenje balerine kad stigne iz vrtića.

Želim li ja da ona postane balerina? Ne, a reći ću Vam i zašto. Sve je ispočetka to meni bilo predivno. I tutice i to što ona očito voli klasičnu glazbu, što je zainteresirana za pokret i ples, što uz igru uči o ozbiljnim stvarima (koliko vas zna kad je rođen Čajkovski, bog zna da je donedavno ne bih znala reći). Gledajući balet, tko ne bi poželio biti tako gracilan, elegantan, nježan i profinjen? Naravno da bi na prvu to poželjeli i za svoje dijete. No, želite li i ono što je potrebno da bi se to postiglo? Da bi se postala balerina, potrebno je krvavi rad, trud, vježba i odricanje. Potreban je PERFEKCIONIZAM. I to na prvu zvuči prihvatljivo – zašto ne bih željela da moje dijete teži najboljem i da je uporno? No, suprotno raširenom uvjerenje, u psihologiji i kad govorimo o mentalnom zdravlju, perfekcionizam nije nešto poželjno. Perfekcioniram je ono što kognitivno – bihevioralni psihoterapeuti zovu kognitivna distorzija. Težnja savršenstvu, bez dopuštanja sebi ikakvih grešaka, samo savršeno je dovoljno dobro. Kad perfekcionist postigne upravo to što je želio, on osjeti olakšanje. S druge strane kad mu nešto ne uspije potpuno savršeno, javlja se čitav niz negativnih osjećaja – česti su osjećaji krivnje, neuspjeha, ljutnje na samog sebe, srama i sl. Onda kreću razna samooptuživanja u svojoj glavi, poput vidiš kako si to loše napravio, opet si luzer, nikad ništa od tebe i slične negativne misli, koje nas vuku još dublje u loše emocionalno stanje. Dok će osoba koja nije perfekcionist možda napraviti nešto i lošije od perfekcionista, ako nije opterećena tim da bude savršeno, postoji velika mogućnost da joj neće promaći osjećaj užitka dok to radi, osjećaj zadovoljstva samom nekom aktivnosti, a ne samo krajnjim rezultatom. Nije to rezervirano samo za balet, naravno. Recimo da pravite tortu, imate odličan recept i baš biste htjeli da ispadne kao na slici s Instagrama. Ne samo da bude fino, nego da i rub torte bude besprijekoran, glazura savršeno ravna, bez ijednog mjehurića, ukrasi kao nacrtani i laserom isprintani, a vama je svaki biskvit svoje veličine, fil se malo zgrudao iako ste napravili sve po uputama, a ukrašavanje izgleda kao da su radile prijateljice iz vrtića vaše kćeri. Netko tko nije perfekcionist će sjesti i sa svojim najmilijima se najesti torte uživajući u komplimentima, okusu i samoj zabavi pečenja kolača i torti. Perfekcionist će biti bijesan jer opet fil nije kako treba, sve izgleda užasno i neće ni htjeti čuti muža koji viče “Al baš je finoooo, ne znam kak je trebao ispasti, al daj još jedan komad”. Da, perfekcionist će se slijedeći put truditi da bude bolje, možda će jednom i ispasti kao sa slike, ali što ako ne uspije ni tad? Osjećaj razočaranja sobom i depresije je teško izbjeći.

Ovaj primjer sam iskoristila je mi se čini svakodnevan i bliži svima nama nebalerinama. Svatko od nas se može uhvatiti u koloplet perfecionizma, samooptuživanja i borbe za mentalno zdravlje, bez obzira što radili i čime se bavili. Jednom davno, moja pokojna mentorica mi je rekla da sam ja perfekcionist. Blijedo sam je pogledala i rekla “Očito je da niste onda upoznali moju sestru, prijateljicu i muža. TO su perfekcionisti, a ne ja.” Istu reakciju su i oni imali kad sam im to prepričala. Nakon što sam dobila dijete, postala sam još više svjesna svih svojih mana i prednosti jer Vam ih dijete vrati kao zrcalo. Moja #kćerkicazvjerčica je imala motoričih problema. Radili smo jako puno na tome i vježbali. Zapelo je na crtanju. Uporno je bacala crteže i bila bijesna “jer nije lijepo”. Bila je i više nego svjesna, mala perfekcionistica, kako želi da to izgleda, a nije to bilo to. Puno truda smo uložili da bismo došli do uživanja u crtanju crtanja radi, ali i osvjestila sam si koliko je lako da skliznemo “on the dark side” jer je sila itekako jaka u njoj, ako ćemo se poslužiti geekovskim jezikom.

Zato mislim da balet nije najbolja opcija za nas. Možda ćemo se jednog dana predomisliti, ali dotad ćemo pokušati što više uživati u trenutku, manje opterećeni perfekcionizmom, a više poneseni glazbom i plesanjem kako nam srce svira.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s