Nakon što smo postale supermame, koje barijere ćemo dalje rušiti?

Jučer je bio Majčin dan, a ne sasvim slučajno, jučer su i Supermame.hr imale svoj veliki dan. Za one koji ne znaju, Supermame su portal koji kuplja mame koje pišu blogove o majčinstvu i djeci, ali i za sve one mame koje su željne, bilo anonimno bilo pod svojim imenom podiijeliti iskustva i probleme koje ih muče. Supermame.hr su daleko dugurale i ja sam iznimno ponosna što sam i ja mali djelić te priče. Supermame su dale i meni, ali mnogima drugima osjećaj pripadnosti, osjećaj povezanosti s drugim ženama, osjećaj da nisam sama niti usamljena u nekim svojim problemima i nedoumicama. Kad sam prvi put postala mama, nije još bilo toliko mama blogerica, međutim, onih nekoliko koje su iskreno i otvoreno progovarale o svojim iskustvima, i lijepim i bolnim, poput Maje Marić s m’isusovo i Ive Rajić s Bibiliovce, upijala sam svaku riječ jer sam vidjela da nisam sama i da nisam jedina luđakinja kojoj nije baš sve u vezi djece skroz ružičasto, savršeno i prepuno čiste sreće. Da vam ilustriram, jedna moja poznanica je na Facebooku podijelila jedan simpatičan ilustrirani video o razvoju bebe u stomaku i kako beba prevoli mamu i kad se beba rodi, kako je sva namiješena i ozarena, ljubi svoju mamu i grli je. Malo je reći da sam to vidjela u krivom trenutku. Tada je moja kćer imala mjesec dana, tek smo izašle (po drugi put) iz bolnice, moje tijelo se još uvijek poluraspadalo, poluzacijeljivalo jako sporo, ona je doslovno vrištala po cijele dane, bila sam sama doma, dojila je, nosila 24/7, a u pauzama čitala knjige, listala priručnike i udžbenike, telefonirala i pokušavala na sve načine na nađem odgovor gdje ja to griješim. Iako sam bila najsretnija i najponosnija osoba na svijetu kad sam rodila i iako ni jedan drugi trenutak ni postignuće se ne može mjeriti sa srećom što sam rodila i što sam majka, nije bilo idealno niti savršeno. Bilo je na momente jako teško i na momente sam jako plakala jer sam se osjećala bespomoćnom.

Tada mi se otkrio svijet mama s kojima sam se povezala, s nekima više s nekima manje, ali osjećaj je bio odličan. Ok, nisam sama, ništa nije idealno, ne postoji život iz Pampers reklame gdje je djetetu jedini problem vrsta pelene koja će izdržati njegovo tvrdokorno spavanje bez buđenja cijelu noć.

Skupa s drugima, a zahvaljujući ženama koje su bile dovoljno hrabre da ruše tabue majčinstva saznale smo da ne postoji savršen porod u kojem je sve prošlo jako glatko, ali da postoji čitav niz tehnika i metoda koje mogu pomoći da to bude jedno lijepo i osnažujuće iskutvo. Saznala sam kako su se mnogle mame osjećale jadno i depresivno jer nisu mogle dojiti. Koliko im je bilo teško jer su im muževi na drugoj strani planete. Što je njihovoj djeci pomoglo s grčevima, a što s dermatitisom. Kako se osjećaju mame u tuđini. Kako se osjećaju mame koje su izgubile bebu, ali i dijete. Kako se osjećaju žene koje se muče s neplodnošću. Kako je to razoran osjećaj kad ostavljaš svoje dijete u jaslicama i prekrasan kad konačno imaš nekoliko trenutaka u dane za sebe i da nitko ne ide za tobom kao patkica i ne govori stalno mama, mama. Jako sam zahvalna svim tim hrabrim ženama koje su mi pružile osjećaj da nisam sama i da je to upravo život. Uzbudljivo putovanje puno uspona i padova, lupanja glavom od zid, ali i skakanja od sreće. Iako postoji nemali broj onih koji će kritizitati mame blogerice jer slikaju djecu, jer zarađuju od toga što slikaju ili pišu, mislim da je doprinos još veći od kritika. Ono što smo izgubili u današnjem društvu – život u zajednici i pružanje pomoći jedni drugima kroz razmjenjivanje iskustava, to smo donekle dobili nazad u digitalnom dobu. Oblik druženja je drugačiji, dijeljenje iskustava je drugačije, ali potreba za drugim ljudima i povezivanjem s njima je ostala ista. Samo je dobila drugačiji oblik i zbog toga mislim da je jako korisna, a ne nešto zbog čega bi trebalo dizati moralnu paniku.

No, jesu li supermame, a pod tim mislim i žene koje okušljaju supermame.hr, ali i sve druge koje javno progovaraju o svojim svakodnevnim borbama gotove? Prestaje li ovdje rad blogerica i mama s rušenjem tabua, tamo negdje nakon što dijete izađe iz pelena, krene u vrtić, a mama ima veći dojam životnog balansa?

Mislim da ne i da sve ove hrabre žene čeka još puno posla. Usudile smo se progovoriti o svojim vaginama i porodima. Usudile smo se progovoriti o neljudskim kiretažama, usudile smo se progovoriti o bolnim bradavicama i ragadama, kao i o iritantnosti ispada bijesa. Usudile smo se reći da trebamo vrijeme za sebe kako bi napunile baterije. Usudile smo se biti supermame, ali i priznati da smo daleko od savršenstva.

Što je slijedeće? Po meni lista je jako dugačka. Puno žena je spremno reći i svijetle i tamne strane majčinstva, postati mame blogerice, ali koja će se prva usuditi postati supruga blogerica npr? Ili zaposlenica blogerica npr? Pa reći da nije sve idealno u današnjem društvu ni braku. Kad smo srušile tabu savršenog majčinstav, kada ćemo srušiti tabu savršenog braka? Koliko mi živimo u patrijahalnom društvu dovoljno govori činjenica da je ostalo kontroverzno što jedna žena, bez obzira što je glumica, traži da se kazneno goni obiteljsko nasilje. Iako su joj se tisuće žena i muškaraca priključilo u zahtjevima, a mnoge iskreno progovorile o svakodnevnim mučenjima, zlostavljanjima i torturama koje su prolazile, sustav je i dalje isti. I dalje se čudi što nekome smeta osjećaj da može prijaviti prijetnje ubojstvom, a da sustav odmahne rukom na to.

Možeš reći da ti nije lako biti majka, ali smiješ li reći da ti nije lako biti supruga? Smije li se reći IŠTA o muškarcima osim pisati povremeno hvalospjeve povodom godišnjica i dana očeva? Gledajući ponekad društvene mrže za pitam se gdje žive svi ti idealni, savršeni muškarci jer ih ja ne poznajem baš tako puno. I to kažem ja koja imam muža kojeg jako volim i koji voli mene, koji je požrtvovan i zabavan tata, koji se ustane milijun puta po noći, koji je promijenio jednako pelena kao i ja, koji više kuha svojoj obitelji od mene, koji će ali baš uvijek reći “ajde, odmori se, ja ću se ustati/otići u parkić”.

No, bez obzira na mog muža, smatram da treba reći da kao što ni majčinstvo nije idealno tako ni brakovi nisu idealni. Da se žene često osjećaju usamljene, zapostavljene, željne pažnje i ljubavi koju ne dobivaju. No, takvih priznanja nema jer se žene (još!) ne usude. U našem društvu bi valjda trebalo biti dovoljno da te muž ne tuče, da privređuje i žena, majka, kraljica bi time trebala biti zadovoljna. No, hoće li? Hoće li žene koje su smogle snage srušiti barijere i tabue idealiziranog majčinstva stati na tome? Hoće li tražiti više? Hoće li početi smatrati da zaslužuju više?

Hoće li ustati i protiv poslodavaca koji ih izrabljuju, hoće li reći tko im je dao otkaz kad su bile trudne, hoće li reći tko im je rekao da se ne nadaju poslu kad se vrate s porodiljnog? Hoće li reći tko im je rekao da ih neće zaposliti jer imaju malu djecu koja će stalno biti bolesna, a njima treba netko tko će raditi, a ne biti na bolovanju? Hoće li reći koji su ih državni službenici omalovažavali kad su ih obilazili s papirima da dokažu godinu za godinom da im je dijete invalid i da će takav i ostati, a oni su ih gledali s visoka jer žele da im se prizna status majke odgajateljice?

Nije idealno majčinstvo jedini tabu ni jedni problem. No, jesmo li spremni na promjene koje slijede kad mame dignu glas i počnu zahtjevati svoja prava, kako doma, tako i na poslu? Jeste li spremni za sve one žene koje će napisati svoju verziju Sluškinjine priče i koje će mijenjati društvo? Pa, spremite se jer promjene stižu. Žene koje s jednom rukom doje, a drugom rade i pomažu drugim ženama, koje nakon struganja maternice na živo podnesu i struganje javnosti na živo, koje dođu na posao i obave ga iako su cijelu noć držale dijete izmučeno povraćanjem i proljevom, malo toga ne mogu. Samo rasčistite jednu stvar sa sobom, hoćete li biti s njima kad promjene dođu ili ostati po strani i gledati im u leđa?