Govorite li sama sebi “Na ovo sam baš ponosna”? Evo zašto biste trebali.

Na ovaj tekst me potaklo nekoliko stvari, a sve su vezane za ovaj protekli tjedan i vikend. Naime, nisam napisala na vrijeme blog post  za ponedjeljak. Imala sam nekoliko zamisli u glavi, ali jednostavno nisam našla vremena. Imala sam dosta posla na novom radnom mjestu, problema s tim tko će i kad čuvati dijete jer je dadilja bila bolesna, trebala sam ići sama s djetetom u Slavoniju po drugo dijete, a bojala sam se voziti po snijegu i lošem vremenu. Osim toga, svima nam je jako nedostajala naša frajerica koja je bila na praznicima kod bake i morali smo nadoknaditi vrijeme koje se nismo vidjeli. Kako se u to uklapalo bloganje? Nikako, iskreno rečeno. Umjesto da samoj sebi kažem da je u redu nekad nešto ne napisati, da ima važnijih stvari i da je normalno da ponekad nema vremena za blog, ja sam samu sebe počela maltretirati kao da sam si najgori  šef – kako se nisam bolje organizirala, zašto nemam nešto pripremljeno unaprijed za ovakve slučajeve, zašto sam se uopće prihvatila pisanja ako se ne držim onog što sam si zacrtala, itd, itd. S druge strane, kakva je moja reakcija kad nešto napišem? Ah, pa to je lako, samo malo uhvatiš vremena, malo razmisliš, malo se potrudiš i evo teksta. Primjećujete li nešto? Svaki test do sada koji sam napisala, često sam minimalizirala i ne bih napisani tekst doživljavala kao nešto na što bih trebala biti ponosna i više sam to gledala kao nekakav splet okolnosti koji je do toga doveo, nego kao da sam nešto baš dobro napravila. Nasuprot tome, tzv. pogrešku koja nije nikakva pogreška nego samo blesavo očekivanje u mojoj glavi, nepotrebno sam preuveličala i shodno tome, nepotrebno se loše osjećala.

Sličan loš obrazac mišljenja sam primjetila i kad su u pitanju djeca. Npr. moja kćer je oduvijek imala slab apetit. Ja sam toliko puta samu sebe okrivljavala i tražila  što ja to radim krivo. S druge strane pak, jedna od najdražih stvari kod majčinstva mi je gledati odnos moje djece. Oni se baš super slažu i jako ih je lijepo gledati zajedno. I onda umjesto da samoj sebi kažem “na ovo sam baš ponosna”, znam se uhvatiti kako mislim da je to jer su jako slični ili jer su puno vremena skupa, a ne da je to zbog nečega što ja dobro radim.

Kad nam nešto ide od ruke u roditeljstvu, onda na to odmahnemo rukom i kažemo, ma nije to ništa posebno ili “ma moje dijete je jednostavno takvo”, a kad se pojavi problem, onda smo svaki neuspjeh skloni pripisati samo sebi i ničemu drugom, pa se pitamo kakva sam ja majka kad moje dijete ne spava cijelu noć/još piški u pelenu/ima tantrume. U tom trenutku, rijetko kad slegnemo ramenima i kažemo same sebi,  možda moje dijete ima loš dan, umoran je i jako mu je nedostajala mama i zato ima ispad bijesa. Puno prije ćemo reći same sebi, a možda će nam to i netko dobaciti “pa kako to odgajaš dijete kad se ovako baca ili vrišti”.

Kad se dovedemo u situaciju da svoje uspjehe pripisujemo slučaju, a neuspjehe samo i isključivo samima sebi, nismo na dobrom putu, nego na putu koji se zove depresija, moderna pošast 21. stoljeća. Ne smatram da smo baš svi depresivni ili da ćemo svi postati depresivni, no zašto nam je tako teško reći “na ovo sam baš ponosna”? Moguće jer je jedna od većih uvreda kad smo bili mali bila “vidi kako se pravi važna” ili “baš si umišljena”, a kad bismo nešto pogriješili onda bismo bili “zločesti”. Imaju li žene uopće pravo ići okolo i reći “na ovo sam baš ponosna” ili ćemo i dalje vježbati skromnost na način da same sebi ne odamo i ono malo priznanja koje zaslužujemo. Sukladno tome, kako će nas drugi poštovati, kako će poštovati naše zasluge i uspjehe, kad idemo okolo i govorimo da to nije ništa, da slučajno netko ne bi pomoslio da samo umišljene i da se pravimo važne.

Sad kad sam si to tako pametno osvjestila, bit ću pametnija ubuduće. Pa ću tako i za ovaj današnji tekst reći da možda nije napisan kad sam ja zamislila da bude, nema možda tako zanimljive primjere, tko zna hoće li itko smatrati to vrijednim čitanja do kraja, ali reći vam jednu stvar – “na ovo sam baš ponosna”.  🙂