Igra tobogana – borba roditelja s verbalnom i neverbalnom komunikacijom u parkiću

Prošli vikend sam bila na simpoziju “Rana intervencija kao prediktor sveobuhvatnog razvoja djeteta”, a jedna crtica iz odličnog predavanja prof.dr.sc Nenada Glumbića podsjetila me na jedan dan u našem parkiću u koji često idemo. Profesor Glumbić je životopisno opisao kako roditelji često govore djetetu jedno, a svojom neverbalnom komunikacijom šalju potpuno drugačiju poruku. Tako je naveo primjer jednog dječaka s ADHD-om koji je došao s roditeljima u njegovu ordinaciju. Dječak je trčao, pa malo razbijao, pa malo udarao tatu, a mama je sa zaleđenim smješkom na licu govorila “Nemoj, Ogi. Nemoj udarati tatu. Ne to” i tome slično. S tolikim osmijehom na licu da se zapravo činio da govori “Ma samo udri tatu što jače.”

Danas vam neću pisati što je to verbalna, a što neverbalna komunikacija, kao ni što ja mislim o usklađenosti jedne i druge. Što bi psihologija rekla o tome ili kakvo je moje iskustvo kao psihologinje. Moglo bi se o učinkovitoj i zreloj komunikaciji pisati knjige, ali ponekad je najjednostaviji i najtočniji opis moje bake koja bi vam rekla “Ma, ona jedno, misli, drugo priča, a treće radi i to ne valja!” Umjesto toga, samo ću vam opisati borbu oko tobogana u parkiću, a vi sami prosudite što mislite o tome, kako biste vi reagirali da je vaše dijete u pitanju, što vi govorite i kako se ponašate u parkiću pred svojim djetetom.

Dakle, moje dijete jako voli jedan parkić u kojem ima nekoliko tobogana. Većini djece je naravno najzanimljiviji onaj koji je najviši, a zbilja je visok preko dva metra. U jednom naguravanju s djecom na tom toboganu, ona je ljetos pala s njega što nije bezazleno. Nije se teže ozlijedila, ali nije nešto što trebalo ignorirati jer je opasno.

Ovo ljeto se ona ponovno našla u situaciji gdje je bilo puno djece na i oko tobogana. Jedan todler od 1,5 – 2 godine je htio baš jako biti prvi i nije htio da mu itko stoji na putu da se prvi popne i prvi spusti. Počeo je gurkati moju kćer prvo na stepenicama, a zatim i na kućici na vrhu tobogana. Došla sam do njih i pitala ih vide li gore avion i da on meni pokaže kako se on to spušta niz tobogan. Situacija se smirila, moja kćer se spustila poslije njega, otišla dalje na druge sprave. No, mališan je bio uporan pa je provodio svoj red i s drugom djecom. Mama je došla do njega nakon što se spustio niz tobogan, odvela ga sa strane i počela objašnjavati da se ne smije gurati drugu djecu, da je to opasno, da se tako netko može ozlijediti. Polegla ga je na klupicu i mazila pri tome, nježno govoreći o tome što se smije, a što ne. Morala sam primijetiti da je mališan uživao kao prasac u maženju i da mu je dobro došao taj predah od igre, prikupio je energije za dalje i ubrzo nastavio dalje se igrati.

Nakon toga dva dječaka od kojih 6, 7 godina počeli su se svađati i natezati na vrhu tobogana. Njihovi tate su sjedili su točno ispred tobogana obojica i vidjeli sve što se događa. Prvo je brzo ustao i dreknuo jedan tata na svog sina. Tako je zagrmio da smo na tren i mi svi ostali stali u stavu mirno i rekao svom sinu da mu nikad više nije palo na pamet gurati drugu djecu na toboganu, da je to opasno i da odakle mu ta ideja. Ako ga još jednom vidi, ide iz tih stopa kući i može se pozdraviti s parkićom. Obojica dječaka su se jako brzo smirila, prestala natezati i posramila. Na to se ustao drugi tata i rekao prvom: “Gospodine, pa otkud vam pravo? Pa je li to način da pravite reda? Uostalom, zašto vičete na svog sina kad je moj sin prvi počeo. I što sad, pa djeca su, neka se igraju, pa kao da je to nešto strašno”. Ovaj drugi je pokunjeno sjeo, klinci su nastavili po svom na toboganu i igralištu, a ja sam se na trenutke zapitala snima li mene skrivena kamera. Nisam se uključila u raspravu o natezanju na toboganu, doduše pomislila sam da bih mogla pisati o tome na blogu. Također mi je palo na pamet da bi bilo licemjerno o tome pisati kad već se nisam ustala i svima u oči rekla što mislim što je ispravno, a što ne. S vremenom sam i zaboravila na to što se dogodilo, sve do ovog predavanja prošlog vikenda.

Što biste vi napravili? Kako vi kažete NE svom djetetu? Smije li se reći NE  tuđem djetetu? Toliko pitanja, ali odgovore ovaj put dajte vi. 😉